Ime

Kako me je presjeklo, ljudi moji … Otvorim novine, prvo jutarnje listanje, onako na brzaka. U dnu “Crne kronike” doslovno piše: “U prometnoj nesreći, koja se sinoć dogodila na istarskom “ipsilonu”, smrtno je stradao Damir Valent (26) iz Rijeke.” O, Bože … Ode još jedan mladi život, u sekundi nečije nepažnje.

Svakodnevno se, nažalost, s takvim vijestima susrećem u sklopu posla pa se s vremenom čovjek privikne i na takve događaje, koji se dešavaju nekom drugom. Ali to što je stradali mladić moj imenjak i prezimenjak, zaista me šokiralo. Nije ugodno svoje ime na takvim stranicama pročitati u bilo kojem obliku, a kamoli s najgorim mogućim epilogom. S obzirom na relativnu rijetkost tog prezimena, moj osjećaj žalosti i zatečenosti još je i veći.

Tražeći po Internetu i telefonskom imeniku, u Rijeci nisam pronašao nijednog prezimenjaka. Osjećao sam potrebu nazvati obitelj i izraziti im sućut, makar se nikad nismo upoznali. Očito nas je malo, nažalost, sve manje živih i zdravih. Na tražilici možete naletjeti na Ivana Valenta, nekadašnjeg hadezeovog glavnog tajnika, na književnika Milka, koji već desetljećima piše i objavljuje “uvrnutu” prozu i stihove, na moju malenkost, kroz najavu nekih voditeljskih anganžmana. I tu je priči uglavnom kraj. Tek poneki maturant i anonimni nositelj prezimena koje je puno češće ime u svim varijantama. Tako mi Sv. Valentina, našeg praoca!

Ustvari, sve ovo pišem kako bih unaprijed izbjegao sindrom “pokvarenog telefona”. Vjerujte mi na riječ, uz sav napredak na polju telekomunikacija, i dalje je najraširenija pojava i upotr(ij)eba potonjeg načina komunikacije. U prijevodu: “Čula sam da je rekao kako su njemu kazali, da su načuli, itd. … I zaista me ne bi iznenadilo da me netko radoznalo nazove i kaže:
– “Ma ništa te ne trebam, samo da čujem je si li živ!? Ovaj, čuo sam nešto znaš … ma zaboravi!”

Kako je površno čitanje novina jednom prilikom konsterniralo moju mamu, tako da je ona jadna već krenula zvati zagrebačke bolnice, policiju, ludnicu i rodbinu. Bio je to još jedan poduži period mog boravka u Zagrebu, bez javljanja doma. Posao, utakmice, ajd´ dobro, cure, tulumi i sve što vole mladi … Meni se baš i nije išlo doma, a upravo je bilo vrijeme sjetve i proljetnih radova. Sve je mirisalo na žuljeve koji mi se tada nisu uklapali u “imiđ”! I utrči susjeda k mami u dvorište, sva uspaničena:
– “Jeee, pa kaj je tvoj Damir s lopovima i kriminalcima u društvu?!”
– “???????????????” – mama zanijemila …
– “Da, evo, u novinama piše da je Damir iz Vukmanića nekakve lopove oslobodil´ od milicije i da svi skupa bježiju nekud po Zagrebu!”
Uslijedila je već opisana reakcija moga roditelja …

A kako je to u stvarnosti izgledalo … Ako se sjećate spektakularne otmice kriminalca i zatvorenika Damira Vukasa ispred zagrebačkog suda ´84-e godine prošlog stoljeća. E, njega je ispred nosa iznenađenih milicajaca oteo drug njegov koji se prezivao Vukomanović ili slično … Ekipa je brzo uhvaćena, ali je izvitoperena vijest bila brža od “organa gonjenja”. Tako je od dvojice baraba nastao jedan, u mom liku, imenu i zavičaju!
– “Pa kaj onda ak´ smo se malo zajebali”, rekla je susjeda – nositeljica krajnje verzije “pokvarenog telefona”, “bar se u selu imalo kaj pripovedat´!”

A meni još nije kasno da otmem kojeg “pržunca” pa zablistam u kakvoj TV istrazi i crnoj marici ili kronici … Ima samo jedan mali problem. Za “pokvareni telefon” nema majstora koji to popravlja.