Inspiracija za “Tovu” bilo mi je djetinjstvo, radio sam ga iz srca. U stranačku politiku se ne vraćam, a rad s mladima me ispunjava

Iskren i topao film, scenaristički pun pogodak te slika od “kolijevke do groba”, tako kritičari opisuju  dokumentarni film “Tova – najbolja ruka, najlošiji lakat” autora Damira Jelića, bivšeg karlovačkog gradonačelnika, župana i političara koji se u velikom stilu vratio tamo gdje je već dugo želio – u filmsku umjetnost i rad s mladima.

Jelićev filmski prvijenac o jednom od najboljih stolnotenisača svih vremena Dugorešaninu Antunu Tovi Stipančiću zapravo je “sretna sjeta”-opisat će ga tako i sam autor otkrivajući odakle mu inspiracija za film.

Uz scenarij i režiju, Jelić je i autor stihova pjesme “Bijela loptica” koja prati dokumentarac.

Opušteni Jelić inspiraciju je pronašao u djetinjstvu

Opušten, nasmijan, zadovoljan, tako danas “zrači” bivši župan i gradonačelnik Karlovca, fokusiran na rad u onome što voli i u čemu se pronalazi.

A inspiraciju za film pronašao je u prošlosti.

– Inspiracija za film je moje djetinjstvo, godina 1981. kad su Tova i Šurbek bili treći na svijetu u Novom Sadu. Ja sam tada trenirao stolni tenis. Kad imaš 10 godina, netko je svjetski prvak i ti to gledaš pun divljenja prema starijoj generaciji, to je bilo to vrijeme. Zapravo, film je i rađen u kontekstu poštivanja starijih i očekivanje je naših generacija da se to poštovanje baštini.

“Tova” je kao projekt počeo prije više od dvije godine, no korona ga je djelomično usporila, no vrijeme je iskorišteno da film “sazrije”, otkriva Jelić.

Točnije, rađen je 2 godine i 11 mjeseci, a počet je još dok je bio u Županiji.

Jelić kaže da je okupio tim domaćih snaga, nešto “uvoznih”, ali i da je napravio pogrešku jer producenta filma Petra Ćurića iz Pule nije angažirao na vrijeme. Kad su počeli, počeli su bez novaca. Ćurićevim dolaskom je i taj financijski dio pokrenut.

-Bilo je to negdje na pola filma, kad sam vidio da ne mogu izdržati menadžerski i financijski dio odnosno sve sam. Petar je u tom timu, potom Radeljići, otac i dva sina oko slike, montaže i drona, Zamba je odradio glazbu s Tomislavom Radićem, te prof. Ognjen Gravora, navodi Jelić suradnike.

– A financijski nisam ni krenuo u to da nešto od toga “osjetim”, to ne. Bitno je da ne ostanemo nikome ništa dužni.

No, ono što je zanimljivo jest da je film zapravo Jelićev, od ideje do realizacije, a što kroz kadrove, što kroz naslovnu pjesmu “Bijela loptica” otkriva njegovu romantičnu, sjetnu i nostalgičnu stranu.

– Film je sretna sjeta. Ni u jednom trenutku nema tuge, nije tugaljiv, opisat ću ga ovako: Na nogometnom stadionu u Dugoj Resi su jablanovi, nekih 30-ak metara u visinu. A toliko su i korijenjem ispod zemlje. I to ukazuje na simboliku. Korijen su naši pređi, naši stari, a iznad smo mi, nove generacije. Bez tog korijena ispod, bez tog oblika poštovanja, nema ni budućnosti.

Rad je bio težak, ali okrijepljujući

A na komentar da smo kroz “Tovu” upoznali romantičnog Jelića, odgovara:

– Ako je tekst pjesme romantičan ljudima, u redu. Možda je sretna sjeta nekome romantična. To svatko od nas nosi u sebi.

Rad na filmu bio je težak, ali okrijepljujući, odaje.

– Nijedna stvar na svijetu ne može se napraviti bez napora jer na kraju nije dobra. Ovo je rađeno iz srca, a zapravo na početku sve je upućivalo na to da filma neće niti biti. No, da ga sad nismo odradili, tko bi to učinio? Sretan sam. Nevjerojatno je, igrači su pokojni, a treneri živi, govore u filmu.

Radeći na filmu, osim što je naučio puno o stolnom tenisu iako mu to nije bio primarni cilj, Jelić je, odaje, učio i kroz Tovu i njegovu generaciju.

-Puno sam naučio o tom vremenu, odatle i ovo “sretna sjeta”. A potvrdila se i ova simbolika jablana. Mi u ovo vrijeme živimo u materijalnom izobilju, a da nas sad poslušate, čangrizavi smo po pitanju što imamo ili nemamo. Za razliku od njih koji, kako pjesma kaže “Nismo imali ništa, a imali smo sve”. Trebali bismo nešto naučiti iz tog vremena.

Hrvatski stolnoteniski savez film ove jeseni organizirat će premijeru  “Tove”  u Zagrebu, a pretpremijera je 19. lipnja u Dugoj Resi, u 20, 30 sati i na nju su pozvani svi kojima je Tova, stolni tenis i ovaj kraj u srcu.

A koliko se Jelić kao umjetnik odmaknuo od Jelića političara kakvog ga većina pamti, najbolje govori njegov trenutni životni stil.

Opušten i bez stresa, no pitanja o politici ipak ne može izbjeći.

-Politika je sinteza svega, a umjetnost je mali podskup i politike koja brine o svemu i teža je. Ali i ovdje sam morao okupiti ljude… Pogodilo se da sam radio i scenarij i režiju, možda je netko od bivših učenika mogao raditi režiju, vjerojatno bi bila bolja…A što se tiče kritika na film, uvijek će ih biti. Možda će domaćima film ostati “bljutav” jer ne može rekonstruirati živog čovjeka i uspomene, možda nije dao dovoljno podataka, no nismo to htjeli tako raditi.

Jelić kaže kako umjetnost i ovaj film idu puno više u dubinu od politike koja je pak disperzivna.

-U politici sam zadavao zadatke drugima, ovdje drugima i sebi. To je razlika. Činjenica je da za ovaj film osim par loših kritika neće se ništa loše doživjeti, dok je u politici suprotno – bit će par dobrih kritika, a ostalo sve je loše, no to sam iskušao. To je dio našeg hrvatskog nasljeđa.

Dotepenac sam u Dugu Resu, nikakav stolnotenisač i slabašan u filmskoj umjetnosti, ali nitko drugi nema ta tri atributa

Kaže da ga neki nagovaraju da i dalje radi filmove, ali vodi se onom uzrečicom koju je dijelio i mladima: – Manje filma, više života.

-Ovo sam baš radio za gušt, htio sam to. Ja sam dotepenac u Dugu Resu i nikakav “domaći”,  stolnotenisač isto nikakav, u filmskoj umjetnosti isto slabašan ili nikakav. No, od 8,5 milijardi ljudi na Zemaljskoj kugli samo ja imam Dugu Resu, stolni tenis i filmsku umjetnost kao tri atributa. I koliko god bili slabašni, bio si predodređen to osjetiti i krenuti u tu priču.

Otkriva da ga privlači Mrežnica, no primarna mu je trenutno knjiga koju piše i koja sagledava aspekte menadžmenta i duhovnog utemeljenja.

– Zapravo, ako pogledate zadnji dio moje političke karijere, ni danas se nije ništa bitno promijenilo. Bio sam sve manje u medijima, radio u znanosti, snimao spotove, radio s mladima sa strane. A to i sad radim. U jednom trenutku trebalo je biti korektan i procijeniti gdje te srce vuče i povući potez, biti odgovoran. Osoba koja ima duhovno utemeljenje je apriorno sretna, sretan sam bio i prije i sad. Nisam ja otišao jer nisam bio ispunjen onim životom već sam procijenio da sam dao sebe i da je vrijeme da dođu novi ljudi, nove ideje. Srce me vuklo da nastavim raditi s mladim ljudima jer smatram da tu puno više mogu napraviti za Domovinu.

U stranačku politiku nema povratka, radim s mladima i to me ispunjava

A postoji li tračak mogućnosti da se Jelić ikad vrati u politiku?

-Ako radim s mladima, nisam nikad ni izašao. Član sam Hrvatskog katoličkog zbora “Mi”, radimo po principima Ivana Merza i nisam član nijedne stranke. Kad radiš s mladima ne očekuje se da budeš “partijski” usmjeren, stranački. Stranka je strana. Ja sam plavi dres skinuo i odjenuo šahovnicu. I Merz dijeli politiku na načelnu i programsku. Programska je stranačka i time se više u životu neću baviti. No, načelno, s elementima političkog menadžmenta kroz koji sam prošao, pitanje je odgovornosti i ljubavi prema Domovini prenosiš li to ili ne. Da to ne prenosim, bio bih u grijehu propustom. Ja sam za mlade otvoren, s njima i radim i to me ispunjava. Pa i ovaj film je rađen za mlade, stariji će se u njemu prepoznati, oni to znaju, oni će se prepoznati u tome, njima to ne treba, živjeli su to i žive danas. Ako netko treba ono korijenje jablana, to su mladi, da ih svaki vjetar ne može srušiti.

Politiku danas ne prati, niti dnevnu, niti programsku. Tako je i s kontaktima iz tog doba.

– Ljudi često kritiziraju što se trenutno događaja. Bio sam u tome, s nekima radio, s nekima ne, dolaze novi. Moj interes je da bude što bolje svima. Slabo komuniciramo, gotovo da nikog od njih nisam poznavao prije politike. To vam je pitanje privatno, ne znači ako ste s nekim poslovno, da ste prijatelji. S onima s kojima sam bio prije dobar, ostao sam dobar, sad imam više vremena. A mladima bih jedino poručio da se uključe u sve procese, da ne daju drugima da umjesto njih u tome sudjeluju neki drugi ljudi, uključite se u svoju sudbinu.

-Nekako je to i poruka filma “Tova”: Život je velika avantura, Tova je jedan od tih avanturista koji je ostavio trag. Ima jedna poslovica koja kaže da mrtvački kovčeg nema džepove. A danas smo preopterećeni materijalnim, moj je dojam. Ne vidim razlog da se kompariramo s drugim narodima Europe po “imati”, ajmo se uspoređivati kako oni organizacijski rješavaju stvari, tu možemo naučiti. Kakva god kiša padala i poplava bila, uvijek dođe sunce. to je poruka da nam je dobro, a da nam može biti i bolje, može. Pa neka i “Tova” bude jedna mala inspiracija za to.