Iščašena čaša
Kad smo bili mali, osim ‘Švaba i partizana’, igrali smo se i ‘žandara i lopova’, a kad smo se popubertetili, naravno, ‘mame i tate’. Svaka igra u svoje vrijeme, ali ova igra ‘žandara i lopova’ nekako mi je najduže trajala, a kako stvari stoje, trajat će…
U svom ‘prvom životu’, onom sred šankova i stolova, ovo što sad ministar Slavko radi, pratilo me od prvih dana prakse do odjavljivanja vlastitog lokala, čemu je jedan od jezičaca na vagi bila i inspekcijska ‘oluja’, koju su tada vrlo maštovito zvali ‘Štibra’ (zagorski: porez), a što je smislio omiljeni Tuđmanov Zagorec – Jarnjak, koji je tada ravnao svim policijama. Nekako mi nije išlo u to malo moždanih vijuga da, kao tek friško razvojačen iz ‘sred pušaka, bajuneta’, uletim pod lupu neprovedivih zakonskih doskočica, kojima se puni kronično i vječno gladan proračun. Znate one fraze: Zar smo se za ‘Štibru’ borili!? U ratu izbjegao metak i šrapnele, a pao zbog neistaknutog natpisa o nekakvom članku zakona i nepotpisane liste u WC-u (lista sranja)! Domovinu nismo izdali kad je ona trebala nas, a sad me zatvarate zbog neizdanog računa! Došlo mi je da povičem, kao Rade Končar: Život dam, tringelt ne dam! Ili tako nešto…
Da se kralo i krade državu, je i uvijek će se. Takvi smo i gotovo. Da je to prije bilo nešto normalno, zna se. Svi smi bili Čaruge i Robin hudovi, Pintarići… Da reda treba, treba, ali ovo s viškom od 5 lipa i kažnjavanjem svakoga kome blagajna ne ‘štima u lipu’ je, da prostite, ‘masturbacija na suvo’… Tko će sve to pratiti i odvajati kunu-dvije, koju gost ostavi, u tu Slavkovu famoznu čašu, koja valjda isto mora biti jasno istaknuta i vidljiva kad dođu trupe s četvrtastim taškama i tutnu iskaznicu osoblju pod nos pa krenu utvrđivati nedostatke, jer njih će naći samo ako žele… Kad gosti navale, ajd’ ti razdvajaj svoje, gazdino, državno… Delaj i smij se, kako je znao reći tadašnji kolega Denis s Rakovca. Kad završi smjena, obračun pa gazdi gazdino, Slavku Slavkovo, konobaru njegovo. Čist račun, duga ljubav.
Kao što su medicinske sestre postale tek administratorice, koje devedeset posto radnog dana provedu nad tipkovnicom, a tek ponekad zabiju injekciju nekome, očiste žuto iz ušiju, tako i ugostiteljsko osoblje najveću brigu mora voditi o tome da kakva dobronamjerna kuna ne zaluta u blagajnu i da gost slučajno ne ode iz lokala bez računa… Jer tko zna iz kojeg šahta može iskočiti ‘predator s iskaznicom’ i zaiskati račun sitog i zadovoljnog gosta, koji je maločas zadovoljno podrignuo i ostavio deset kuna, te ih, zajedno s uredno izdanim s računom, tutnuo konobaru u džep… E, to je prekršajčina, koja je valjda samo omaškom izostavljena iz spiska krimena o kojima se suda u Hagu… Pretjerujem, znam, a što je ovo, nego pretjerivanje i cipelarenje konja na izdisaju.
Samo čekam trenutak kad će prvi amaterski glazbeni sastav profesionalno i propisno nagrabusiti zbog svirke bez valjanog ugovora (a nitko ne zna kako to po zakonu ide), te ukoliko se na harmonici nađe parsto kuna ‘tala’ bez računa, što će automatski biti prekršajčuga u rangu vožnje u krivom smjeru na autocesti… Opet mislite da pretjerujem!? Misliti je drek znati, kaže stara narodna mudrost. Apel nadležnima: recite jasno i glasno, transparentno, što se mora učiniti da se i mi tamburaši legaliziramo, da sviramo po zakonu, a ne da falšamo za u zatvor! Iako znam da neće, nego će samo jedan vikend krenuti u preventivno-represivnu akciju, kao i njihovi kolege ‘Zamponje’, koji pod prozorom slušaju i pišu pjesme s repertoara pa kasnije ubiru harač od organizatora svirke, ma tko to bio… Kad kazne nekoliko nesretnika, procijedit će kroz zube i valjda reći što nam je činiti. Pisalo je to vjerojatno u nekim ‘Narodnim novinama’, a to ne čitaju ni oni koji pišu u njima.
Evo, napunio čašu s ‘tringeltom & bakšišem & mančom & talom’ pa predajem smjenu. Iščašio zglob od silnog turanja prstiju u tu čašu… Čekajte, samo da vam vratim još kunu i dvadeset lipa… Hvala, u redu je…