Iva, tu sam!

Sjedim u ambaru kod brata, u nekadašnjoj tatinoj radioni u kojoj je baratao Aranom i ostalim strojevima „krojeći“ daske i fosne, pa izrađivao prozore, vrata i sve što mu samoupravljači, suseljani i poštena inteligencija onomad naručiše.

S vremena na vrijeme ubacim drvo u ložište ispod kotla, pazeći da rakija koju pečemo postojano teče.

Vremena na odmet, pa je to prilika za napraviti još jednu inventuru starih i odbačenih stvari koje su nekad davno služile svrsi, a sad uglavnom, pokrivene prašinom ,čekaju nekakvo proljetno čišćenje, pa da završe u kontejneru.

Buljim u prozorsko okno, koje je u stvari bila rupa kroz koje su se provlačile dugačke daske pri rezanju, a to je tata zatvorio štokom i malom pokretnom stijenom od lesonita, da nije propuh u radioni kad se ta rupa ne koristi. Gledam i ne vjerujem, pa priđem bliže, jer znano je da mi vid nije baš za snajperistu…
Da, to je poruka koju sam napisao prije jedno pedeset godina susjedu Ivi, dok smo se igrali skrivača. No daubt, sumnje nema. Kredom sam našvrljao: Iva, tu sam, pa se zavukao u otvor. Povukao za sobom lesonit i čekao da on odbroji do sto, vikne- tko se nije skrio, magarac je bio, pa pročita poruku i nađe me, jer mi je već ta igra dosadila , ili se bližilo vrijeme ručka. Trebalo mu je neko vrijeme, pa smo se razišli, ali natpis je, eto prkosio sva ta silna desetljeća !?

Dobru su kredu radili u sedamdesetima. Nema što.

To je definitivno moj najstariji živući zapis ! Kad netko u budućnosti bude radio recenziju moje književne djelatnosti, zvat će se : „ Od Iva, tu sam, do amena“.

Dok sam ja proučavao svoj arheološko grafološki nalaz, s druge strane okna začulo se kucanje. Susjed Iva pita imam li onaj mjerač jakosti rakije ? Naravno da imam, ali odi prvo baci oko na moje otkriće .

Nije mogao vjerovati da se tih 8 slova još drži, a još ga je jače čudilo da se ja sjećam situacije u kojoj je ta skribotina nastala…E, Iva. Folder je to od puno tetrabajta…

Sjećam se ja slavnih dana i dva kofera, sivog i zelenog kojima sam se tako radovao kad bi s njima punima tata dolazio iz Njemačke. Sad leže na vrhu ormara koji je bio mamin miraz, a do njega je i „bakin mebln“, dakle dva ormara iz doba kralja Petra!?

Da padnu u ruke vještom restauratoru, još bi poslužili svrsi. Crvi su ih mimoilazili, jer očito , nemaju šanse.

U štali, u kojoj već dva desetljeća nema blaga, ostalo je drukčije blago – Osim lanaca i korita , prostora za izbacivanje gnoja, s grede još vise ploče na kojima su pisala imena i podaci o kravicama, poput dana oplodnje, datuma telenja itd. Tada nije bilo markica i tetovaža, već je to bila njihova osobna iskaznica. Kao i moja kreda i ova se ne da, pa su preživjela dva imena- na jednoj tabli piše Cica, a na drugoj Cifra.

Prazne i rasušene kace, kao i fršlog, a to je vukmanizam za drveni skup dasaka u kojima se skladištila pšenica, kukuruz, zob. Ostaci su tu i malog mlina kojeg je tata svojeručno napravio , a još se vidi mjesto gdje je donedavno stajao jedan neobičan stroj na ručni pogon – vejalka.
Nju je brat prodao preko Njuškala, a taj pretežno drveni stroj kojim se odvajao kukolj i smeće od zrna imao je, pogotovo nama klincima vrlo zanimljiv natpis. Na gornjem rubu crnim je slovima pisalo tko ga je napravio – Braća Jouza. Mjesto proizvodnje- Picky, zemlja porijekla- Češka. Kad se to pročita u komadu :
Braća Jouza Picky Češka !? Tko je to izgovorio naglas, dobio bi iza uha!
Sram vas bilo, derani jedni…A, kad tako piše… To znaš , a iz lektire imaš 1!