Iz jedne Rijeke stigao u grad na četiri, od novinara postao fratar: Samoća je danas najveći problem ljudi

Izniman životni put krasi novog vikara Franjevačkog samostana u Karlovcu i župe Presvetog Trojstva fra Sinišu Pucića.

Siniša je nekadašnji novinar i  iznimno angažirani vjernik, sada fratar i u rodnoj Rijeci pokrenuo je niz hvalevrijednih projekata – prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje“, potom časopis “Ulične svjetiljke” posvećen upravo beskućnicima i ljudima s marginama društva. Vjernički angažman prije 10 godina okrunio je postavši fratar.

Godinama sam osjećao duhovni poziv

Iz Kvarnerskog zaljeva je stigao u grad na četiri rijeke ili, kako sam kaže gostujući u programu našeg radija – “Iz jedne Rijeke, stigao sam u grad na četiri”, i to prije tjedan dana. Karlovac mu je sada novi dom.

-Da, rođen u Rijeci, bivši novinar, a fratar  sam postao prije 10 godina, u već dobro zrelim godinama, reći će kroz osmijeh fra Siniša objašnjavajući svoj neobični put.

Prije toga, vodio je život “običnog” čovjeka iako je godinama osjećao duhovni poziv, ali je i  kao takav, “običan” čovjek prepoznao da ga nešto vuče, prije svega pomoć i angažman prema potrebitima.

Angažiran u Franjevačkom svjetovnom redu  koji ga je i “doveo” do današnjeg poslanja, dodaje da je i kroz novinarstvo naučio puno.

-Našao sam se kroz novinarstvo jer su me i mediji oblikovali, tu sam zavolio ljude, dinamiku našeg novinarskog posla, ona me još više približila ljudima, i da budem iskren, mislio sam da ću u novinarstvu ostati cijeli život, kaže Pucić sjećajući se dana u “Novom listu” gdje je proveo najveći dio svog novinarskog staža.

Ipak, Božji poziv bio je snažniji i od 2014. godine je franjevac, od tad je prepoznatljiv franjevački habit njegov zaštitni znak.

-Deset je godina da sam otišao iz Rijeke, promijenio neke adrese, bio odnosno služio u Slavonskom Brodu, Zagrebu, Samoboru, austrijskom Linzu i sada sam već 7 dana Karlovčanin.

Još kao “običan” vjernik u Rijeci je ostavio dubok, duhovni trag, konkretan.

-Ne volim kad se nešto veže uz moje ime, puno je ljudi bilo uz mene, prvenstveno Franjevački svjetovni red, skupina laika koji su htjeli dati doprinos svom gradu i društvu. Da ne ostanemo u sakristiji, već svjedočimo Boga i drugima darujemo od svoje ljubavi. Jer ljubav je ono što se daje, u tom davanju primaš.

Ljudi s margina oduvijek izazov

Uvijek su mu bili izazov ljudi s margina društva – potrebiti.

-Nekad sam se bojao ljudi, a onda u tom obraćenju su mi upravo siromašni, bolesni, potrebiti bili izazov.

Sinišu je, kao i mnoge Primorce, duhovno “oblikovalo” svetište na Trsatu i franjevci koji su njegov zaštitni znak, a s poštovanjem se sjeća i fra Serafina Sabola i fra Emanuela Hoška koji su tu ostavili neizbrisiv trag i “ucrtali” se u povijest Trsata.

-Baš su mi siromašni postali poticaj da postanem bolji, da mijenjamo svijet jednostavnim koracima – od božićnih i uskrsnih akcija pa do 2007. godine kad je zaživjelo naše prihvatilište za beskućnike “Ruže sv. Franje”. Tada smo shvatili da nismo više “prigodničari”, već da s tim ljudima treba svakodnevno živjeti. Sebedarjem smo ostavili trag. Bilo je to veliko mnoštvo ljudi kojima sam i danas zahvalan i koji su učinili svijet ljepšim. Danas su tu neki novi klinci koji nalaze novi smisao svog postojanja i vjere. Svaki čovjek dobre volje mogao se uključiti i vjerujem da smo svi postali bogatiji i zahvalniji ljudi, kad gledam unatrag.

Tada slijedi nadogradnja i prepuštanje Božjoj ruci. Reklo bi se, počeo je njegov novi život kao fratra. Bio je to prirodan slijed vjere i ljubavi prema bližnjemu.

-Bogatiji, zahvalniji, ispunjeniji sam, ok Bože, gdje me želiš, tu sam, stavljam se na raspolaganje gdje ti želiš, kaže fra Siniša.

-Cijeli svijet je moja obitelj, svi koji su pred tobom su braća i sestre, ne treba ti ništa od par vrećica koje nosiš sa sobom, promišlja dalje radujući se budućem životu u Karlovcu, odnosno u Franjevačkom samostanu i župi Presvetog Trojstva.

Samoća je danas najveći problem ljudi

Ono što je po njemu najveći problem ljudi danas je samoća. To je najveća bolest društva, osobito u središtima gradova gdje žive najveći siromasi – usamljeni, sami, a i oni siromašni kojima treba najviše ta ljudska blizina.

-Žive u gradovima, stanovima, često osuđeni sami na sebe, u toj samoći žive, u njoj umiru, usamljeni.Upravo ta briga za čovjeka je moj moto, na neki način to je nastavak onog što sam prije radio. Znate, često se dogodi i da ljudi imaju sve, a opet su sami, usamljeni, to je boljka današnjeg vremena. Zatvoreni u četiri zida, starost, nemoć, tješe se da će ih dijete koje je odselilo doći vidjeti, pa kad ih posjetite za mjesec dana, nađete ih gotovo na istom mjestu kao prije. Čovjek ostane sam, a to me najviše boli. NIje mi teško ići u bolnice, domove, ali tužniji sam kad vidim mnoge ljude koji su dio našeg života, a bez igdje ikog. Tako žive, tako i umiru. Pa kad čujete da je nakon koliko dana pronađen leš u nekom stanu, a nitko nije reagirao…

Želim se približiti mladima

Raduje se fra Siniša i mladima koji ga čekaju. U Karlovcu želi ponovno pokrenuti franjevačku mladež i dati im smisao zajedništva.

-Dimenzija čovjeka i vjernika je kad smo zajedno, kad se tome radujemo, stvaramo zajedno. Biti sam nije sreća i bogatstvo. To želim približiti mladima. Maknuti ih od ekrana i što više trenutaka im omogućiti da budu zajedno, na izletima, hodočašćima, pomaganjima drugima…

Fra Siniša ima nevjerojatnu energiju i priznaje da ide za onim što ga raduje.

-Drugo mi ne treba, ovaj habit kojeg imam na sebi i to je dovoljno za promijeniti svoj život nabolje, a onda i mijenjati svijet oko sebe.

Sad je stigao u najstariju karlovačku crkvu koja se obnavlja nakon potresa, a prvi dojam mu je bio da se razveselio malom prostoru.

-Volim te male prostore i manje gradove i mjesta jer su ljudi upućeniji jedni na druge, meni ne treba komfor, već sad razmišljam i kako taj prostor za kasnije osmisliti. Tu je i fra Leopold, moj župnik i gvardijan i buduća ekipa franjevaca, dodaje fra Siniša, a samostan i crkva koji tu nisu malo vremena, bit će duhovni dom svima potrebitima i onima koji se tu žele približiti.

-Kroz nadahnuće i potrebe ljudi želim vidjeti kako i ja i cijela zajednica možemo pomoći konkretno ljudima.

Svi smo pozvani više upoznati Njega

Smatra da je svatko od vjernika pozvan više upoznati Onog u kog vjeruje.

-Ne poznajemo Ga, ili barem ne poznajemo dovoljno, a bogatstvo naše vjere je ogromno. Za one koji su vjernici i kršćani sreću će pronaći u tome da više upoznaju Onog u kog vjeruju. Često nam je taj Bog dalek i gubimo se.

-Trebamo se ponovno zaljubiti u čovjeka, bogatstvo njegove duše, otkrijmo ponovno one ljude oko nas, u obiteljima, među prijateljima, u okolini, budimo bolji, srušimo barijere, nemojmo nikoga staviti na “block” na mobitelu da ga sahranimo, a on je još živ. Oživimo odnose koje smo zakopali i to je novi početak za našu novu sreću i tu ljubav i sreću darovati drugima, kaže fra Siniša.

Poslušajte cijelo gostovanje fra Siniše Pucića na našem radiju: