Jamari

Ova 2011. godina puna mi je nekakvih okruglih godišnjica pa svako malo sjedam za stol s ljudima koje godinama, a neke i desetljećima, nisam vidio. Nakon 30 godina mature, isto toliko od odlaska u ‘onu’ vojsku, navršilo se i 20 godina od oblačenja odore s znakom ZNG RH.

Tim se povodom okupismo na zbornom mjestu, na isti dan kao i prije dva desetljeća. Ovaj put na Velikoj Jelsi nismo zadužili puške i minobacače, već samo žlicu za gulaš i nož i vilicu za odojka. Meni je s tim momcima i u ratu bilo lijepo pa sam se unaprijed radovao susretu s ‘braćom po oružju’, ali i po lopati i krampu. Mi smo se od prvog dana morali ukopavati i izgrađivati si skloništa jer bi na svaku našu ispaljenu minobacačku granatu dobili dvadesetak projektila u povrat. Pa su nas vrlo brzo prozvali ‘Jamari’! To nam se dopalo pa je tako nadimak ostao i dan danas. Iako sam u dosta priča opisivao pojedine doživljaje iz rata, sada ću napraviti jedan ‘the best of’ pregled najblesavijih dogodovština. Tako je, uostalom, i prošlo naše druženje – samo zajebancija i sjećanje na psine i ‘A je to’ situacije.

Na početku malo pitanja u stilu ‘kak’ žena, kak’ deca’, a neki su se pohvalili i s unucima… Pa malo o zdravlju i udri brigu na veselje! Ni riječi o pravima branitelja, uskraćivanju istih, ništa od onih ‘subnor’ spika, zar smo se mi za ovo borili!? Od 64 borca koji su prošli kroz postrojbu, okupilo nas se točno polovica. Među živima više nije 12 duša, a samo su dvojica nastavili svoj životni i radni put u vojsci. Oni su časnici koji su vidjeli i Afganistana i Obalu Bjelokosti. Mi ostali cvilimo u civilstvu.

Prvo smo se prisjetili samog početka, to jest označavanje teritorija. Najprije smo brzom akcijom osvojili obližnji ‘Plavi podrum’. Ispraznili smo frižidere i police, a malo je falilo da punašnu konobaricu udamo za našeg zapovjednika, okorjelog neženju Drageca. Ona se nekako obranila, ali birtija je pala u naše ruke. Ubrzo smo u nezadrživom prodoru skršili otpor ‘kod Latina’ pa redom do Orlovca, gdje smo ukopali prve položaje…

Ubrzo je zazimilo pa nam je teško bilo kopati, ali tako nije mislio i student Mladen. Gradsko dijete, tek pristiglo u rov, i pun staha od projektila koji su noć prije padali oko nas, veli on da mu je ‘bed’ stiskati se ispod smrdljivih šlipera pa će on sebi malo dalje iskopati vlastiti zaklon. I kopa on jadan cijelo popodne, a meke ruke, koje su do tada teže od žlice držale samo teniski reket, brzo su bile pune žuljeva. Uzalud smo mu govorili da mu je to uzaludan posao, jer će se brzo rov napuniti vodom i onda će imati jacuzzi, a ne zaklon… Nije on mario, već je ponosno lijegao u iskopanu rupu, mjereći koliko mu koraka treba da zalegne u nju, nakon što čujemo ispaljenje iz Popović ili Lemić Brda. Negdje oko ponoći raspalili mi sa 6 (!?) mina po Mekušju, a oni brzo udare ‘povrat poreza’ iz tenka ili neke druge cijevke. Buuum, pade prva, a Mladen jurne u pravcu svog privatnog rova! Iz mraka smo čuli psovke i to sočne pa evo Mladena nazad. Nema rova! Kako nema, tobože se čudimo… Naravno da ga nije bilo – vrlo brzo po iskopu podigla se voda do vrha, a onda se temperatura spustila na –3 i umjesto jacuzzija – klizalište. Mladenu smo za utjehu otpjevali ‘Zeko i potočić’! On je najprije odletio u Ameriku, a kažu sad je u Brazilu. Teniski trener i radi još nešto. Eto, a da nije iskopao rov, tko zna…

Malo iza toga, umalo smo stradali, ali od ‘prijateljske vatre’. Iza naših leđa smjestili su se neustrašivi Zagorci iz ‘stotrete’ brigade. Malo nelogično da pješaštvo čuva leđa artiljeriji, ali oni su bili na gostujućem terenu pa nismo dramili. Igramo mi tako šah na panju od bukve, kad odjednom ‘rataratara’! Prolomi se rafal iz mitraljeza, a meci klaštraju granje iznad naših glava! Bacimo se iza bukve, ne kužeći što se događa… A ono još jednom isto… glavu u mahovinu i čekaj da se šuma primiri. Zovem vezom sinove z bregov, kaj se događa? A, niš, veliju oni, srna nam je prešla ispred nosa pa smo je malo sastavili! Morti je kaj kvami doletilo? Pardonček, ne bumo više! Da, ni manje… Srna je pala, mi preživjeli, fala dragem Bogeku i nepreciznom ‘garonji’…

Kad smo se preselili na Selce, ispred one ruševne građevine Babinog Agrokomerca, prvo je pucanje bilo negdje oko tri ujutro. Bio je to nov, još neistražen položaj, pa se nismo orjentirali baš najbolje. I kud, za vraga, mene stisla nužda i to velika… Nije od straha, nego od graha koji smo cijeli dan jeli pa prdili nemilice. Bojišnica miruje, ali moja crijeva ne. Tko će dočekati da odsvira prestanak opasnosti, kad je opasno po gaće i hlače pa velim momcima da idem ‘na istovar’, ali da ću otići malo dalje u mrak, da ne ‘bojim zrak’… I krenem tako nesigurnim korakom po nepoznatom terenu u dubinu zgrade, sve tražeći u mraku nekakvo zgodno mjesto za olakšavanje crijeva. Koraknem tako plaho i polako, kad osjetim da nema tla ispod nogu! Pljuuus, u mutnu i hladnu vodu! A pič… Valent, jesi živ? Živ i mokar do kože… Pao sam u jamu koja je, kako sam kasnije doznao, bila iskopana za budući lift! Pa tako, umjesto da iz jame teret ide gore, ja se strmoglavio dole… Sušio sam se do jutra kraj peći, uz opće podjebavanje ostalih, a kako se vjerojatno po meni nikad neće nazvati ni ulica ni trg, ta je rupa od tada zvana ‘Valentova jama’!

Slično je prošao Mladen iz Malog Lošinja. On se sa svojim bratom i jednim ljutim rokerom Željkom iskrao s otoka i, umjesto u Njemačku ili Italiju, prijavio se u Zapovjedništvo, odakle su dodijeljeni nama, jer je jedan od njih znao nešto o minobacačima. On je pak na Orlovcu jurišao na jednu lijepu malu, koja je s mamom i sestrom živjela u susjednoj kući. One su imale i ovce, koze, pa je oko kuće stalno nešto blejalo, a mi smo blejali preko ograde, jer ni mama nije bila za bacit’… Pa se jedne večeri Mladen fino pripio i skupio hrabrosti da ode u kuću plavuša. Pokazat će on svima da nije kukavica, strašljivi bodul! Krenuo je naoružan kutijom ‘Zdenka’ sira, nešto mesnih narezaka i dvije konzerve piva – ipak ide u goste pa je red da donese nešto. Praćen pogledima cijele bitnice, zakucao je na vrata. Ništa. Svjetlo se upalilo pa brzo ugasilo. Kuca on, a odgovora nema. Počeo je dozivati mamu pa kćer, opet ništa. Ali, ne predaje se on samo tako. Ako ne ide kroz glavna vrata, može on ući i kroz prozor, zna on iza kojeg se krije mala plava! Obišao je kuću i odlučio preskočiti ogradu, onako jednim skokom, kao marinac… Skoči on, pa pravo na kozu! Meeeeee, beeeee, zablejala stoka sitnog zuba, a naš se Mladen koprca po njihovu izmetu i nikako ustati iz masne i smrdljive nastambe kozje! Bio je to najgori ulet u povijesti Orlovca. Jadan nije znao da koze imaju i terasu…

Vrlo neobična zgoda dogodila se u Katićima. Tamo smo se, naravno, propisno ukopali pa nakon toga ubijali dosadu u tom mjestu smještenom iznad kanjona Mrežnice. Preko vode bili su smješteni ‘okupatori’ pa smo bili podosta na oprezu, iako te ’94. nije bilo pucnjave. Boro, koji je bio jako nabrijan na svaku neobičnu pojavu, a spreman to protumačiti ko diverziju i kolaboraciju s neprijateljem, uspuhan je te večeri dotrčao u ‘štab’ i napravio uzbunu. Šalju im signale! Svjetlosne signale, tamo iz one kuće do šume! Sad sam vidio, pet puta je zasijalo pa se ugasilo! Tri puta dugačko je sijalo, dva puta kratko! To je nekakva šifra, sto posto! Odrediše petoricu nas pa ‘ajmo puške na gotovs, uz šumu do kuće koja nam radi o glavi… Pas laje k’o lud, ali svjetlo se unutra ne pali… Jesam vam rek’o, sad se prave ludi, a znaju da netko ide. Zauzeli smo položaj jedno dvadeset metara od kuće, pas se u međuvremenu primirio, a mi čekamo… U jednom trenutku u kuhinji se upali svjetlo, ali opet brzo ugasi. A-ha, imamo ih! Ponovilo se to ubrzo još jednom, ali tada smo ugledali gazdu kuće kako nesigurno stoji na stolcu i prčka nešto po žarulji smještenoj ispod onog bijelog lavora!? Svjetlo je ostalo upaljeno, a on je sišao sa stolca, glasno psujući. Pas je opet zalajao pa se on pojavio na vratima. ‘Ajde, ‘ko je da je, dojdite mi pomoć prominit’ žarulju, zajebavan se već vuru jednu… On je, star i nespretan, mijenjao žarulju pa je ona malo zasijala, a kad bi mu spekla prste, on bi je zavrnuo pa tako pet puta. Dovoljno da naš uvijek na oprezu Boro protumači kao slanje signala naprijatelju. Sutradan smo došli i promijenili mu sve žarulje u kući i štali, da i okupator ne razbija glavu, kakav je to svjetionik tamo preko…

Vadili smo tako iz naftalina još puno priča i događaja. Na primjer, kako je Steva pojeo manjerku safalada, ne za okladu, nego iz teka. Istina, imao je tada oko 170 kg, ali punu manjerku od 8 pa do podneva??? Pa kako se ‘Veber’ tako napio pa gotovo zamro, a ja sam odnekud izvukao nekakav plašt pa glumio popa na sprovodu!? Sve to snimili smo kamerom pa ga ucjenjivali gajbom piva, da ne pošaljemo ženi koje se jako bojao…

I za kraj, jedna anegdota sa Švarče iz tzv. ‘Vražjeg jarka’, kako sam dao ime tom mjestu po uzoru na Danteov ‘Pakao’. Budući su me puštali nedjeljom na emisiju koju sam vodio na ‘RDR-u’, bio je red da dečkima vratim dug za sate straže koje su odradili umjesto mene, a brzo se ukazala prilika. Te večeri imao sam nagradnu igru s nagradom – 2 kg odojka. Dogovor je bio da oni prvi nazovu, pitanje je dio pečenog odojka, odgovor – jabuka – i to je to! Kruh i luk imamo, kud ćeš boljeg pojačanja za nedjeljnu večeru! Ali Mravac je bio brži pa je dojavio svojoj ženi cijelu priču… Krenem ja s nagradnom igrom, postavim pitanje, zvoni telefon i žena veli: jabuka! Otkud’ sad žensko na telefonu? Otkud’ zna odgovor? Nije, velim ja, pa proglasim liniju pokvarenom. Čim se oslobodila, zovem svoje i velim: Ej, neka kurva pogodila da je jabuka! Mijenjam odgovor u – rep! Nije kurva, nego moja žena, ne izdrži Mravac, a onda je počela unutarnja istraga kako je slasna prasetina umalo otišla u civilna usta. On se htio malo našaliti, ionako bi ona to donijela k nama, po onoj staroj navadi da narod rado hrani svoju vojsku! I tako, umalo su dvije kile odojka umanjile borbenu gotovost čuvenih Jamara. Bog vas poživio, momci!