Jeka, jeka, Rijeka
Drago mi je zbog nogometaša Rijeke, baš onako od srca mi milo! Nek’ su osvojili to prvenstvo, ova ‘mamićijada’ već je dosadila i zadnjem bedblubojsu, volio Zdravka ili ga gledao kroz pravosudne i ostale ‘nećešrazbojničejedan’ naočale. Iako dinamovac oduvijek, samome mi je toplo oko srca. Onako, kao kad vas obraduje susjedova dobra žetva ili diploma daljnje rođakinje ili dobitak na lotu nekoga koga su cijeli život pratile nesreće i pegule…
Ne znam kada sam se u životu navijačkome osjetio jače posran nego u kasno svibanjske dane 1999. Tada je već jako betežni Predsjednik kao zadnju želju poželio da katolička i pravovjerna ‘Croatia’ mora biti prvak, jer tko je vidio da Zagrebom vlada Budiša, a da prvak u nogometu bude nekakav ‘žuto-crveno-zeleni mješung’ s Kvarnera… Pa su gospo’n Franjo i ‘nema nikaki problema’ Vlatko skrojili kraj prvenstva i otimačinu, koja je mene, a znam pouzdano i mnoge tvrde ‘modroljupce’, umirovila kao Račan policajce par godina kasnije. U najboljim godinama i snazi. Od tada sam službeno samo promatrač, koji ne skače na pobjede i ne plače nakona poraza kao nekad…
Kad je pomoćni Krečak podigao zastavicu, dok je Mađar Stipanovics još ubacivao loptu prema Hasančićevoj glavi tog 26. svibnja, meni se srušila čarolija i grubo me zakucao taj nepostojeći ofsajd u tlo. Kreč se zabijelio, glavni Krečak jedva je dočekao ‘božju ruku u zraku’ da sruši snove o zasluženoj tituli Gračanovih kamikaza, koji su te godine igrali najbolji nogomet na Balkanu…
E, baš zato nek’ se visoko drže zastave Kekovih ‘Kekeca’, nek’ uživaju u trenutku i nek’ se ne daju smesti, kamoli omesti i uvući u kakve političke mutne vode… Oni su friško pečeni prvaci, koje baš briga što je Rijeka jedini grad, uz Phnom Penh i Tuzlu, gdje se vlast nije mijenjala zadnjih 70 godina, što im je vlasnik Talijan, a trener Slovenac, i tako dalje da ne idem u detalje…
Slatka je to jeka Ri-jeka! E, neka! Ako je 99. bila za Rijeku ‘Pearl Harbour’, ovo je bila prava ‘Oluja (nevera) s Kvarnera’!