Jelić napravio pogrom nad svima meni bliskima

Odmjereno i precizno ovaj uskoro 60-godišnjak, na svoj prepoznatljiv način progovorio je o HDZ-u, ljudima u stranci, onome o čemu je svjedočio u godinama u kojima je imao priliku kreirati karlovačku politiku. Ne krije da je razočaran, a kako bi očuvao svoje zdravlje, tlak i živce, događaje u Karlovcu i HDZ-u te politici prati gotovo minimalno, u stvari, nikako. – Zdraviji sam otkad sam se maknuo iz te okoline. Ipak, u jednom trenutku ovog razgovora "zatitrao" je u osjećajima. U kojem? Nastavite čitati…

RM: Doktore, pa gdje ste vi?

ŽG: Moj prijatelj rekao bi da sam u Jasna Poljani (imanje na kojem se rodio L.N. Tolstoj i napisao mnoga djela, op.a.). No, ja vam s Tolstojem imam samo jednu sličnost, a to je da na ruskom tolstoj znači debeo (smijeh). Evo me tu, u Rečici, živim lijepo i relativno mirno, bavim se svojom djecom i svojim poslom, ne nerviram se.

RM: Živite li sretno?

ŽG: Da. Ja sam sretan čovjek.

RM: Znači mirnije i živite otkad ste se makli iz politike?

ŽG: Daaaa. Sad vidim kako je to lijepo biti neopterećen nekim stvarima i nepotrebnim obavezama koje si čovjek zadaje. To je bila ona težnja, kad se kretalo u politiku, jurišali smo na nebo i to je trajalo. To sam si sam zadao one 90-te godine…

RM: Trajalo je do svibnja 2010.?

ŽG: Da, 9. svibnja je to bilo kad sam ja definitivno odlučio da se više neću baviti time.

RM: Triput ste izabrani za predsjednika karlovačkog G. vijeća. Bili ste pravi gospodar tog vijeća.

ŽG: Da, to ste vi sad rekli, no mislim da sam vijeće dobro vodio. Mnogi su to rekli, pa i oporbenjaci. Uostalom, zato je i došlo do tog incidenta. Htio sam biti predsjednik Gradskog vijeća, a ne borbeni jurišnik HDZ-a, što su od mene tražili. Rekao sam, dok sjedim za onim "pultom", svi vijećnici su predamnom jednaki, i lijevi i desni, bez obzira na političku boju. Tako sam se i ponašao. Međutim, neki su htjeli da zauzmem tvrđi stav, da nekima ne dopustim da dođu za govornicu, da ih otjeram.

RM: Malo o imenima tih?

ŽG: To su bili neki naši tada ugledni dužnosnici u stranci, koji su mislili da sam ja previše popustljiv prema oporbi. Točno se znalo, kada je bilo glasovanje, ja nisam nikada omanuo. Uvijek sam glasao kako je i HDZ, no za vrijeme rasprave dao sam svima mogućnost da raspravljaju. Neki su mislili da bih tamo oporbenjake trebao "tući".

RM: Taj pritisak ste očito teško prihvaćali?

ŽG: To je bio dozirani pritisak, stalan, a onda je prekipjelo kad sam nekima oduzeo riječ: Pa, čekaj malo Turkoviću, ne možeš ti ići za govornicu, nisi čak ni vijećnik, ti si direktor, jedanput možeš doći kad te ja pozovem, ali ne možeš tu skakati po pozornici i nekakve rasprave voditi, prijepore. Tome stop! I onda je došlo do kuršlusa. Onda je gospođa Jurković odmah sazvala klub vijećnika konzultirajući neke druge faktore i onda sam dobio obrisanac. Ne prežestok, no shvatio sam o čemu je riječ. Tad sam im najavio da, ako misle da ja to dobro ne radim, podnijet ću ostavku. Čekao sam što će reći, nitko ništa. Niti me netko pokušao odgovoriti. Onda sam tog 9.5. rekao – Gotovo je. Onda su svi bili iznenađeni, pa su žalili, pa ha, ha, ha…

RM: Tko vam je dao obrisanac?

ŽG: Mlađi od mene i godinama i stažom u stranci.

RM: Kako ste se tad osjećali?

ŽG: Kukavno. Mislio sam što to meni treba i da se meni to događa nakon toliko godina u HDZ-u.

RM: Jesu li pritisci krenuli u tom trećem mandatu?

ŽG: Dopuštam. Prije su mi dali otvorene ruke da prema nahođenju i onome što sam mislio da je dobro i demokratski, učinim. To je bio moj stil.

RM: Čini mi se da su vas brzo "izbrisali" nakon tih ostavki?

ŽG: To je zanimljivo. Podnio sam ostavke na sve funkcije, a rješenje o razrješenju sam dobio drugi dan! Brzo, promptno! To se nigdje ne događa, a bili su šokirani?! Desetak dana poslije na sastanku u HDZ-u moja ostavka na mjesto potpredsjednika nije prihvaćena, no nikad nisam bio pozvan. Čekao sam da me pozovu, no nisu, nikad. I to nešto govori.

RM: Očito se više niste imali na istoj liniji s gospodinom Jelićem, gradonačelnikom?

ŽG: To je najvjerojatnije. Očito je da sam u tom trenutku smetao.

RM: Zašto?

ŽG: To je tema za širu analizu. U mnogim sam stvarima očito smetao. Dat ću primjer. On je bio jedan od pobornika ideje da se mnoge zgrade na glavnom gradskom trgu prodaju banci. Ja sam bio protiv, rekao sam da, dok imam neku mogućnost da se tome opirem, bit ću protiv. Ti možeš prodati jednu zgradu, ali ne možeš sve, drugu, treću, četvrtu, petu, bez obzira tko je i kakav je. Evo, prodana je ta bivša vojna knjižnica, pa reotkup za kojeg sam prvi puta čuo, ponovno otkup… To je bio početak kad sam rekao da to nije pametno. I to mislim i danas. Bilo je tu više mojih razmišljanja koja su bila disonantna u odnosu na njega.

RM: Sjećam se kad je g. Jelić postao gradonačelnik. Stekao se dojam da između vas dvojice sve "štima". Mislim da je gospodin Jelić upravo vas navodio kao "mudraca" od kojeg puno uči. Kakav vam je odnos bio?

ŽG: Sjajan. Odličan. Gospodina Damira Jelića, profesora, doveo je u HDZ pokojni gospodin Branko Vukelić. Bilo je zamišljeno da bi se on kao mladi profesor trebao baviti mladeži. Pošto je Vukelić već bio ministar, dobio sam na neki način zadaću da g. Jelića uvedem u stranku, da se on inkorporira u taj korpus, da se snađe, vidi odnose. To sam zdušno radio. Ukazala se prilika da postane zamjenik gradonačelnika i to je postao. Sve 5, bez problema. Primao je savjete, dobro smo surađivali. Odlična atmosfera, evo da potkrijepim, zajedno smo slavili rođendane, pokojni gospodin Vukelić 9. ožujka, ja 10. ožujka i Jelić 13. ožujka. Tri Ribe na okupu, cijeli akvarij. Sve je bilo u redu, bez trzavica.

RM: Ali su trzavice počele. Kada?

ŽG: Kad je g. Jelić postao gradonačelnik i kad je počeo provoditi neku svoju politiku. Da se krivo ne shvati, to je bilo još sve dogovarano u  jednom širokom krugu, na nivou predsjedništva Gradskog odbora..

RM: To je bilo vrijeme demokracije u HDZ?

ŽG: Molim vas, demokracija je u HDZ-u permanentan pojam (smijeh). Ma, gledajte, Jelić je imao tu neke svoje ideje kako bi nešto išlo, pa je tada Vukelić čak znao biti i malo žešći prema njemu, a ja sam bio taj koji je uvijek smirivao situaciju i branio ga.

RM: Znači, branili ste "sina"? Je li vam sada žao?

ŽG: Ma ne, tada je to bilo tako. Mislim da je Jelić dobio savjet od nekoga, da se mora odmaknuti i od Vukelića i od Gojšića. On, kao gradonačelnik, u redu, mora biti gradonačelnik svih građana, no politika se kreira unutar kruga stranke koja je dobila za to mandat. Tada je došlo do otklona, odnosno on je počeo bježati i pokušavao biti potpuno samostalan u promišljanjima i tako dalje.

RM: Može li se biti samostalan u toj poziciji?

ŽG: Mislim da ne. U partitokraciji gdje stranka ima značaj, moraš surađivati sa stranačkim ljudima.

RM: Kako je to "odmicanje" doživio Vukelić?

ŽG: U to vrijeme mislim da još nije to ozbiljno doživljavao. Nije tu bilo znakova za alarm. Mislim da bi i g. Jelić sad potvrdio da su mu sa strane savjetovali da, želi li biti capo di tutti capi, mora se odmaknuti od svog političkog oca.

RM: Ali vama i Vukeliću može zahvaliti politički proboj?

ŽG: Tako je. Sve smo Vukelić i ja gurali. Nismo osjećali opasnost niti za HDZ, niti za grad.

RM: Kad ste onda osjetili opasnost?

ŽG: Opasnost je došla, odnosno, nastala je lomljavina, praktički u zadnjim unutarstranačkim izborima. Tu je došlo do definitivnog loma.

RM: To znamo. Otac i sin razišli su se tada, o tome su govorili i kod nas na radiju, zajednički, 2012. godine.

ŽG: Da, to je javna stvar bila. Pale su, mogu reći, ružne riječi.

RM: Kako ste vi to doživjeli?

ŽG: Smatrao sam da to nije dobro.

RM: Na čijoj ste strani bili?

ŽG: Reći ću vam ovako. Kad me g. Vukelić nije htio uzeti u zaštitu kad sam odlazio iz politike, naši su se odnosi malo ohladili, iako su bili korektni. Nije tu više bilo srdačnosti. On je tada vjerovao tim svojim sekundantima, koji su ga na kraju svi izdali. Izdali, mnogi, mnogi. Međutim, kad je on obolio, opet smo postali jako bliski. Smatrao sam da mu se moram približiti, kao čovjeku, da mu budem u pomoći u toj njegovoj situaciji, ne znajući, ali i predmnijevajući da to možda neće dobro završiti, kao što i jest… Da… to su teške situacije, znate o tome teško pričam… (pauza)

RM: Vidim da ste sad i više nego emotivni, titra vam glas...

ŽG: Da, to su stvari koje sam teško primio. Znate da je g. Vukelić bio teško bolestan i smatrao sam da mu moram pomoći kako god mogu. Tad, u to vrijeme, do mene je došao Damir Jelić u moju staru ambulantu i rekao mi da mu moram dati podršku u borbi protiv Vukelića. Rekao sam mu da bez obzira na to što se događalo i na sve, Branko je bolestan i ja u ovom trenutku od njega se ne mogu odmaknuti, ne mogu odstupiti. Ne mogu ga izdati, nikako, a ti, Damire, shvati kako hoćeš. Otada je kod nas zaleđeno. Tražio je moju podršku da se kandidira, da se angažira. Pucao je da postane predsjednik županijskog odbora i da se kandidira za župana. Znate da se i Vukelić negdje tako očitovao, da bi to htio.

RM: Jesu li se oni sukobili jer su zapravo isti?

ŽG: Hm.

RM: Recimo ovako. Je li sin nadmašio oca?

ŽG: Oho, u nekim stvarima daleko, daleko nadmašio. Ovako. S pokojnim Brankom, makar su ga nepotrebno klevetali iako je imao svojih loših poteza, s njim se dalo više-manje sve dogovoriti. Uvijek je bio raspoložen, želio pomoći ljudima. S njim se dalo dogovoriti.

RM: Znači, Vukelić je bio demokrat?

ŽG: Da.

RM: A gospodin Jelić?

ŽG: Ne bih ja o toj demokraciji. To je jedna specifična vrsta demokracije što se tiče gospodina Jelića. Mi smo i dalje korektni, prema van. No tu više nikakve ljubavi nema. Mene posebno muči jedna stvar. Sada, sa svojim asistentima, pukim izvršiteljima, on je jednostavno napravio pogrom svih ljudi koji su imali bilo kakve veze s mojim imenom i prezimenom. Doista. I to me vrijeđa. Tu sam u moralnom prijeporu prema nekim tim ljudima, kažem im  da ih ne mogu "spašavati" do kraja života, a oni mi kažu – Ostavio si nas.

RM: I sve zato jer Jeliću niste dali podršku?

ŽG: Da, sve zbog jedne riječi. Ja to nisam mogao. Zbog toga ni danas ne žalim.

RM: Znamo da je Vukelić bio teško bolestan.

ŽG: Prekinut ću vas. Njemu je to bila borba za preživljavanje, to mu je sve značilo. Ta politika mu je bila duhovna hrana, to ga je držalo. I ja sam to tako shvaćao.

RM: Rekli ste da ste razgovarali u tim danima bolesti s njime. Je li požalio što je Jeliću otvorio vrata stranke?

ŽG: Nije. Znate, dok je još bio u kondiciji posjećivali smo se i razgovarali. On nije žalio u tom smislu, ali je bio silno razočaran. Rekao je: Kako se čovjek može promijeniti? To ga je jako mučilo. Koji je to mehanizam u čovjeku da se tako silno promijeni. Jedanput je mene pitao: Željko, pa što smo mi to napravili?

RM: Vezano uz Jelića?

ŽG: Da.

RM: Kad je Vukelić umro, vaš govor na komemoraciji je mnoge uzrujao. Neki su se prepoznali. Je li vam Jelić nešto zamjerio?

ŽG: Mene je dan prije komemoracije nazvao Jelić. Rekao mi je da moram nešto napisati, reći. Odgovorio sam mu da ako izrečem ono što mislim, mnogima to neće biti milo čuti. Znate, ono što sam tamo izrekao je treća inačica. Puno blaža od one prve koju sam napisao. Mislio sam, nećemo voditi ratove nad mrtvim čovjekom. Ali, treba reći, jer bi njemu (Vukeliću) bilo drago, radi objektivne istine. A je li mi Jelić zamjerio, ne znam. Aludirao sam na mnoge druge, ne samo na njega. Izdajstvo i nož u leđa su napravili mnogi drugi, a tko je taj Brutus… neka se prepozna. Mislim da nisam pogriješio u tom govoru. Ima tamo jedna rečenica znate…

RM: …Vrijeme koje dolazi dati će pravorijek za Branka Vukelića i prepoznati njegovu veličinu. Je li na tu mislite?

ŽG: Da, da. I danas potpisujem. Možda to vrijeme još nije. Bit će. Imao je on svojih grešaka.

RM: Da, bio je sujetan, kažu i osvetoljubiv…

ŽG: Oh, oh, ma dajte, ni blizu! Ni blizu.

RM: Ni blizu kome? Nasljedniku?

ŽG: Mislim da ne treba naglašavati. Ni blizu, da. Možda je znao negdje prijeći, imao je grešaka. Na primjer, griješio je u mnogim imenovanjima. Ali, u redu. Ja sam te izbore prihvaćao. Na koncu, svi ti ljudi su dali za pravo meni da nije dobro da ih promoviram. Iako i ja imam svojih grijehova i to mogu reći jasno, javno i glasno.

RM: Koji je vaš grijeh?

ŽG: Evo na primjer, gospodina Turkovića je Vukelić htio izbaciti iz HDZ-a. Rekao je – Ti ideš van. A ja sam rekao, ma daj, nemoj, naš Turković nešto vrijedi u toj stranci, ima svoje zasluge, nemojmo biti nagli, dajmo šansu. Nastavak se zna.

RM:To smatrate svojim grijehom?

ŽG: Da.

RM: Imate  još takvih grijehova?

ŽG: Mili moj Bože, čovjek griješi. Imam, ali ne tako velikih grijehova  osim maloprije spomenutog. Iako ne mislim da je to nekakav grijeh, jer taj čovjek je tad bio sasvim prihvatljiv i ok. A sada, kaj se dogodilo, da je on postao tako goropadan, tako osvetoljubiv, hm, ne volim te riječi jer radi se o javnosti… jednostavno, licemjeran.

RM: Govorite o gospodinu Jeliću?

ŽG: Da. Znate, to licemjerje vam je ovo: vjera, nada i ljubav i ortodoksija i ortopraksa. Jedno pripovijedam, na jedan se način pokazujem, a na drugi način se ponašam kad svjetla pozornice nisu uperena.

RM: S puno HDZ-ovaca sam razgovarala. Čini mi se da bi mnogi potpisali ovu vašu izjavu.

ŽG: Ja sam je izrekao, evo, vama. Bez obzira što će mi g. Jelić to jako zamjeriti, pa me neće sutra pozdraviti.

RM: Možda vas izbaci iz HDZ-a? Ipak je Karamarkov potpredsjednik stranke?

ŽG: Sve je moguće.

RM: Bilo bi vam teško?

ŽG: Ne bi mi teško palo, ali mislim da bi bilo nepravedno da me izbace. Jer nemaju razloga. Ja sam još u HDZ-u, o stranci mislim dobro, mislim da ima mnogo problema koje treba riješiti, s mnogim sam stvarima razočaran.

RM: Čime ste razočarani?

ŽG: Imamo i taj lokalni i državni HDZ. O lokalnom smo rekli, o načinu ponašanja, o ljudima. Ne možemo prihvatiti da ti svoje stranačke ljude gaziš, da ih stavljaš na marginu, da ih nećeš osluhnuti. To nije dobro, da se stvaraju lomovi gdje ih ne treba.

RM: Dolazi li do toga zbog jednog čovjeka i njegove volje?

ŽG: Očito. Volja, želja i htijenje jednog čovjeka, i njegovih pobočnika, adlatusa, koji su tu negdje i slijepo izvršavaju tu volju potpredsjednika stranke i gradonačelnika. Znate, ima tu još jedna nijansa koju treba reći kad govorimo o licemjerju. Ja ću se sada ponašati kao Poncije Pilat, oprat ću ruke, neću se baviti kravarinom, ali će moji suradnici to odraditi. Oni će sasjeći, posjeći, eliminirati, izbaciti… e, to je to.

RM: Dakle suradnici rade prljavi posao po nalogu gazde?

ŽG: Tako je.

RM: A što ćemo s HDZ-om na razini države?

ŽG: Joj, na vlasti je ova kokoda-kukuriku koalicija. Pokazala se nesposobnom, štetnom, stvara podjele u hrvatskom biću, što je opasno. Kad imaš takvu vlast, onda po njoj kao oporba moraš udarati. To se više-manje radi. Ali, nije bit oporbe po mom mišljenju, da samo kritizira i pljuje, lupa. Moraš davati konkretne prijedloge za rješavanje teške situacije u državi. Situacija je jako teška. Ne znaš što je gore, privreda, zdravstvo, populacijska politika koje nema… Nas nestaje, ne privređujemo, poljoprivreda je uništena. Mi se ne smijemo sad ponašati kao djeca koja čuvaju bilježnicu da im netko ne prepiše. Mnoge se stvari moraju javno artikulirati, prisiljavati vlast da prihvati tvoje ideje, da ih oživotvori i da vlast i oporba pokušaju stvari pomakuti. Tako se u našoj stranci ne radi, već se napravi nekakva klauzura, napravi se program i bunkerira, pa ćemo o tome kad dođemo na vlast.

RM: A kako će takvi na vlast?

ŽG: Ako glasači vide da se nešto želi riješiti, bit će bolje primljeni. Mislim, ovi na vlasti su otpisani, jer vidim da ih otpisuju njihovi politički, ideološki, svjetonazorski istomišljenici. Kad oni smatraju da je to propala stvar, sve je jasno.

RM: Mislim da je HDZ blago rečeno, loša oporba.

ŽG: Da, da, loša. Sve me to razočarava. Drugi aspekt je nekakva reaktivna politika, najprije će se nešto dogoditi, pa ću ja reagirati. Predložit će se zakon, odradit će nam ga ove civilne udruge, a mi (HDZ) ćemo biti bi-ne bi. Da, glasao sam ZA, ali mislim, i tako dalje, i tako dalje. To razočarava ljude i stavlja u nedoumicu.

RM: Zaista, danas uopće čovjek ne zna što taj HDZ jest.

ŽG: Nije uopće profiliran. Imate tog licemjerja i na državnoj razini. Na Tuđmanovom grobu se klanjaju neki koji su do nekidan provodili detuđmanizaciju s njegovim nasljednikom. Ovo što govorim je moje, čisto moje. Ja ne predstavljam nikakvu sektu, stranačku frakciju niti sam oporba, već kao građanin i član stranke koji je još uvijek tu i nadam se ostati, jer mi je do te stranke stalo, moram nešto javno reći i artikulirati. Mnoge sam čuo da tako razmišljaju.

RM: Jeste li zadovoljni s HDZ-om u samom Karlovcu?

ŽG: Nisam. Stranku bi trebalo ojačati. Ljudima. Hoćete jednu digresiju? Evo. Grijeh HDZ-a od smrti Tuđmana je kako god je došlo do neke lomljave, neki su se odvajali ili se u stranci događalo podmlađivanje, zajedno s revizijom članstva. A to je prisutno i u Karlovcu. "Moji naprijed, ostali stoj". Sva ova izbacivanja, raspuštanja odbora, to je gubitak za stranačku supstanciju. Nije to dobro. Nema unutarstranačkog dijaloga, a to je bitno za higijenu stranke. Da ljudi razgovaraju. Ovo je autarhija. Ja se zatvorim, nas par mudrih glava će odlučiti, a vi narode to odlučite sprovesti do onog zadnjeg, eto Željka Gojšića u Rečici jer je on slučajno predsjednik temeljnog ogranka. Evo, sad ću se pohvaliti, striktno sam sve proveo, sve zapovijedi po vertikali i izbore smo ovdje dobivali s najvećim postotkom u županiji, a ovo je izborno mjesto, ambulanta Rečica, najbolje u županiji. Nismo mi bacili koplje u trnje, ali imam pravo reći da se ne radi dobro. Ljude treba skupljati, osokoliti, reći im što se hoće, kamo se ide. Čini se da se to ne radi.

RM: Nikako da vas pitam, je li moguće da Jelićem netko upravlja?

ŽG: Sve je moguće osim drvenog šporeta.

RM: Pratite li uopće detaljno što se događa u Karlovcu?

ŽG: Ne baš, napravio sam otklon. Moram štititi svoje zdravlje. Mene to silno uzruja, iživciram se. Ovako, kad ne znaš, bolje ti je. Pratim medije.

RM: Jeste li u kontaktu s ostalim HDZ-ovcima?

ŽG: S mnogima se ne viđam. Neki prelaze ulicu da se ne sretnu sa mnom. Časna riječ. Iako im u životu nisam ništa kriv. Samo dobro. Znate, pokojni Branko mi je zamjerao da nemam političkih ambicija. To mi je hendikep. Ja se profesionalno nisam htio baviti politikom. Sada sam izvan politike, no ona je u meni. To vam je virus koji vas inficira i ostane u tijelu, iako se stvore antitijela. Politika mi je bila strast. Mogao sam biti i gradonačelnik, rekao sam Branku – Nema teorije. Gdje bih ja napustio svoju zubariju? Ma dajte. Da idem u to profesionalno, mandat prestane, a ja svoju hrptenjaču moram saviti da bih si opet osigurao mjesto. Na to nisam pristao. Čujem se ja s ljudima, s tim starim HDZ-ovcima koji misle slično, razočarani su. Znate, nakon onih mojih ostavki, našao sam se samo s g. Vučićem na jednom ručku, on me zamolio da ostanem u nekim odborima. Politika me interesira jer smatram da je ne treba gledati kao nešto loše, ona može i mora biti častan posao za dobro ljudi. U tom trenu bih se vratio.

RM: I surađivali bi s gospodinom Jelićem tada?

ŽG: Na ovaj način kako on sada radi, ne. KUD Rečica je trenutno moj domet.