Jesen u mom nosu

Svako godišnje doba ima svoje specifičnosti, to znamo. Bez obzira na metereološke izlete i povremene ¨upadice u riječ¨ koje se često događaju, svako od četiri ¨Vivaldijeva¨ doba imaju prepoznatljive atribute poput temperature, oborina, izgleda, duljine dana i – mirisa.

Što slabije vidim odmakom godina, ali i nakon incidenata s očima, nesvjesno sve više njuškam i po mirisu percipiram promjene oko sebe.
Kao što neke događaje pamtimo po neobjašnjivim poveznicama , tako su meni mirisi ¨katapult¨ u davno prohujala vremena.

O mirisima jeseni ću ovom prigodom, jer to je bila obavezna školska ili domaća zadaća u vremenima sredine sedamdesetih u kojima sam najintenzivnije doživljavao mirise tog doba godine. Dakle, zadaće od 5.do 8. razreda škole na Turnju na satovima naše dobre razrednice Bože Horvat.

Osjećao sam tog kasnog ljeta opaki strah od novoga, a to je prelazak iz područne škole u kojoj poznajem sve u novu sredinu gdje razred ne broji nas 12¨domaćih životinja¨ i učitelja Janka na čije metode smo se naučili, nego 30 učenika iz mjesta meni nepoznatih, a nepoznato jednako -strah i nesigurnost.
Mirisalo je na nevolju te jeseni.
Nove prostorije, društvo, autobus, tjelesni odgoj u trenirci koja je mirisala na nešto neobično, a kad se kasnije pridružio i znoj, miomirisalo je opako.
Iako je prva godina bila puna trauma i nesigurnosti, ni iduće jeseni nisu prolazile bez novih mirisa i osjećajnih lomova…
Čitao sam u ¨Modroj lasti¨ da se to zove – pubertet, a tu mističnu riječ rabili su i nastavnici, kad bi nešto pošlo po zlu, ali i roditelji…
Pamtim da je jedna baka pokušavajući objasniti neobično ponašanje svog unuka rekla da je njega sigurno zahvatio taj nekakav ¨torpedo¨…!? Tako je ona čula da se kaže za – pubertet !?
Mirisi svježe oprane kose ponedjeljkom cura iz razreda bili su novi doživljaj, a posebno kod onih čiji su tate radili u Njemačkoj pa su imale one profinjene šampone, iako su meni lijepo mirisale njihove kose oprane šamponima od koprive, breze…
Novi komadi odjeće imali su poseban miris, kao i novi udžbenici, bilježnice, likovne mape…

Nije samo osjet mirisa tih godina mome krhkom biću bio izvor čuđenja i zbunjenosti, nego i onaj drugi koji je napasao oči i mozak- gledam i divim se. Nakon svakog raspusta mi klipani ¨znalački¨ smo komentirali kojoj curi su preko ljeta narasle, znate već kaj i koja je narasla i postaje pravi ¨komad¨, a koja i dalje izgleda balavo…Nikad nisam saznao što su one tada o nama govorile koji smo se silno trudili biti veliki i pravili se važni za svaki centimetar visine, a svaka dlaka na licu bila je znak da je brijanje idući veliki korak prema muževnosti…

Jesen je na selu mirisala na pobrano grožđe, koje bi tad iz podruma zamirisalo po mladom moštu, pobrani kukuruz ima poseban miris, kao i perušina koja ostane iza perušanja i spremanja klipova na tavan.
Vrtovi mirišu po korabi, cikli, zelju, kad počne pečenje rakije, to je nova rapsodija i kombinacija dima, koma ili tropa, i svježe tople rakije.
Kuhanje pekmeza doživljaj je za sve, a dovoljno je i nekoliko kasnih jabuka i dunja da zamirišu s ormara, kako bi se svijet činio ljepšim. Vrganji friški, a pogotovo sušeni na zidanoj peći ¨ jaku lepo dišijo¨ kak se i mom selu govorilo…

Volio sam miris krava koje bi gonio na pašu, a s jeseni bi brzo padao mrak, i temperatura, znala nas je oprati i kiša, pa bi se one na putu do štale pušile kao parne lokomotive, a njihov osebujan miris još bi se pojačao…
Već tada sklon izmišljanju raznih izraza – kad bi se ,recimo Perava onako u hodu izbalegala – taj miris na toplom tlu prozvao sam ¨Christian di gnoj¨ aludirajući na Christian Dior ili ¨Balegari¨¨ kao Bvlgari!?

S jeseni je mirisalo i na prve sezonske batine, ako bi na prvom roditeljskom sastanku mama čula za jedinicu iz matematičkog kontrolnog, pa bi te suze nekako bile jače slane, a okus gorak..
Sve u svemu mirisalo je na nevolju ako to ne ispravim dok tata ne dođe iz Njemačke.. Iako me tata nije tukao nikad, a kamoli za takve tričarije…

Ne smijem zaboraviti miris pečenih bundeva u rolu špareta, kao ni jabuka, kestena, a buče i praščji krumpir mirisali bi iz kotla ispred svinjca čiji stanovnici su ugodnim roktanjem pozdravljali topli obrok koji im se sprema…
Po njihovu žalost, vrlo brzo, oko ¨ dvajzdevetog¨, njih bi izvukli iz svinjca na dvorište što je bio kraj puta za gude, ali brzo bi žalost za njima preuzela ugoda mirisa toplog obješenog mesa na remi, a o pečenoj jetrici , krvavicama i čvarcima da ne pričam.
Kad se dvorište opere, meso digne u pušnice i pospremi u škrinju, jesen sa svojim mirisima ustupa mjesto novom godišnjem dobu…

Od te pomisli meni je oko srca uvijek bila- zima.

Čast svetom Nikoli i Božiću, petardama, kolačima – meni je jesen bila i ostala – kraljica mirisa!