Joca Bajina bašta

O tome tko bolje igra nogomet, Hrvati ili Srbi, teško je raspravljati jer situacija se mijenja u hodu… Tko ima bolje sponzoruše, narodnjake, čiji specijaliteti bolje kotiraju –  mućkalica ili štrukli, odojče ili janjetina, to je sve stvar subjektivne procjene. Ali da nas u nečemu komšije šiju, vjerujem složit ćete se, bez obzira koliko vas živciralo i uzrujavalo sve što stiže s one strane Drine.

Nadimci. Točnije, produžeci imena i prezimena. Od fudbalera, političara, pevačica pa do mafijaša, sitnih kvartovskih đepara, do druga iz Armije, do besvesti… Od Pižona Petrovića, Piksija Stojkovića, Dike Stojanovića, Moke Slavnića, preko Bate Živojinovića, do Prleta Nikolića, Čkalje, Paje, pa do Tome Grobara, Slobe, Apisa, sve do Legije, Šiptara, Kuma, Pacova, Budale, Prevare, Vuka, Bagzija, Ljube Zemunca, Caneta Subotića i na koncu Joce Amsterdama! Mašte za smišljanje nadimaka im ne nedostaje, kao ni maštovitosti kako ‘do leba bez motike’.

Akcija hvatanja ljudi s neobičnim nadimcima i nečasnim namjera, a i djelima, nazvana je također vrlo maštovito: ‘Balkan express’. Smatram da bi bolje odgovarao naziv još jednog filmskog klasika iz osamdesetih – ‘Balkanski špijun’! U tom remek djelu iscrtana je sva tragika i glupost ovih vjetrometina, a naročito krilatica kako ‘unutarnji, a bogami i vanjski neprijatelji nikad ne spavaju’! A to se upravo događa sada. Združena braća po kriminalu iz svih republika i pokrajina ordiniraju terenom i fino se nadopunjuju. Logistički i bolje nego svi ‘Dejtoni’ i bilateralne, trilateralne i kakve sve ne inicijative i susreti na vrhu… Tako je, uostalom, bilo uvijek, samo im je marketing i ‘pi ar’ tada, u ratnim devedesetim, drugačije djelovao i odašiljali su signale za dnevnu upotrebu. Uostalom, u filmu ‘Balkan express’ stalno se provlači stih pjesme:

Nemoj da brigaš, život se stara,
dok bude ljudi, bit će i para’

Tako je to i vazda će da bude… Ah, nadimci… Joca Amsterdam, kume!? Ej, nije Joca Paraćinac ili Joca Mitrovica, nego Amsterdam! Severna Venecija, najveće mesto u Holandiju, Tulipani, lale, Ajax, Krojf, Rajkard, Van Basten, Gulit, kupleraji s kurvama u izlogu… Biraj, ‘oćeš crnu, belu, žutu. ‘Oćeš da ima i kitu, ako treba… Sve ima u Amsterdamu pa i zatvor, gdje je Joca neopravdano gulio jer ga Tuta Bugarin nije hteo svedočenjem da izvuče pa sad crnu bugarsku zemlju đubri! Rasturili ga Jocini k’o Bugarsku skupštinu, brale…

Čovek stvarno izgleda opako… Frizura – fudbalerka u nastajanju, trajna ondulacija, nestašne kovrče, crne farbe u njoj taman da polakiraš ‘jugića’ ili ‘keca’, odelo po meri –  ništa Beko ili Kluz… Armanče i Dolče Bagana, Gabana, jebajga, tako nekako, cipele od krokodilsku kožu… Tamne cvike Rej ban… Faca iz bukvara, kako jedan šef mora da izgleda… Ovo su bile pretpostavljene tlapnje i fantazije Jocinih tekliča i strahopoštovalaca, a meni taj nesumnjivo opasan mračnjak izgleda smiješno i nekako, oprostite na izrazu, nedojebano… Kao da je zastao na pola puta od palanke do Amsterdama… Pa što ako je ležao u tamošnjem zatvoru? Zar je to ulaznica za zvučni nadimak? Pa onda bi bar Mladen Markač mogao postati ‘Lovac Hađija’!? Zbog dvije prepelice i nekoliko veprova leži u Haagu, umjesto da suđenje čeka doma u kleti…

Vratimo se Joci. Mislim da bi on sve dao kako bi mogao izgledati još opakije, surovije, svirepo do jaja… Evo mogućeg scenarija:
– ‘Alo, krelci, kako sam isp’o sinoć na televiziju? – pita Joca svoje bandite strogim glasom.
– Super, šefe! K’o Al Kapone, keve mi – zacvrkuće dežurni ulizica Dušan zvan Pertla.
– Ma, fali mi nešto, nešto na licu, mamicu mu, izgledam previše učeno i vaspitovano.. Bojim se da me ne pozovu u SANU, je li, Akademiju, da im održim predavanje na temu: Jugoslovenski narodi posle raspada, perspektive i mogućnosti… – zabrinuto će Joca, sveudilj češkajući levo uvce i desno jaje…
– A što bi ti, šefe, menjao na sebi? – opet cvrkuće Pertla.
– Ma, da mi je bar jedna brazgotina, ovako, od uvceta do gornje usne, kao nož da me raspar’o, a ja ost’o živ… I opak. Onako kako je izgled’o Al Pačino u onom filmu Skarfejs… Jao, kako beše mrak s onim ožiljkom, sestricu mu zguzim.
– Ako nećeš da zameriš, mogu ja da te malo pocepam po facu, gazda… Onako površinski, drugarski – opet je navalio Pertla.
– Pocepaću ti ja mamicu glupu, budalo! Ako nastaviš ovako da sereš, imaćeš brzo ikebanu u leđima! – ljutito će Joca Amsterdam.
– Kakvu ikebanu, ne razumem… – tupavo blenu Pertla.
– E, pa skup cveća, malo naoštrenog, dabome. Ima iz kičmu da ti vire: nož, šerafciger, satara, viljuška i skup sečiva k’o iz samurajskih filmova, Pertlo glupa!
– E, šefe, mislim da je Sreten Gorila, sad je on novi čuvar Cecin i Gocin, rekao kako su one bile kod ‘plastičara’, lekara, onog što im sise pravi i fiksa botoks u čvalje, da on sve može… – veselo će Stojko Taraba, zvan još i ‘Mali đoka’, zbog maloga…
– Pa neću sise da povećavam, krele…
– Ma ne, šefe… On ti časkom napravi veštačke madeže po licu, ako treba bore pa i brazgotine, leb mu jebem! Ako mu se lepo kaže, ima da vam ukrasi facu, da izgledate k’o Godzila!
– Nabavi mi numeru tog plastičara – oduševljeno će Joca. Ako to uspe, ima za nagradu i tebi karu da poveća pa će da te zovemo ‘XXL đoka’, he, he, ha, ha, ho, ho…

I svi se grohotom nasm(e)ijaše…