Joker – pitaj suprugu

Ovih dana u domu jednog od ministara u Vladi RH…

– Ženice, najdraže moje sunašce, jesi se naspavala, srčeko?

– Jesam Marko, sunašce mu žarko, a što si se ti uzmotao jutros oko mene? Sigurno ćeš tražiti nešto… Ako si mislio načeti onaj livanjski sir i pršut za doručak, ne može! Danas je post, a za vikend imamo goste, skrati prste gospo’n ministar!

– Ma ne… Ne brini, imamo radni doručak u Vladi, samo ću popiti kavu… A, mišu moj, jesam ti ja bio dobar ovih dana? – cvrkuće ministar, vežući kravatu, ali čvor mu stalno ode ukoso…

– Kad tako predeš, mačore, znam da nešto trebaš! Gukni više!

– Jel imamo mi doma kakvih novaca, ono, u crnom fondu? Nemoj me tako gledat’, ja držim državnu blagajnu, al’ doma si ti glavna… Ja imam 34 €, da ne ispadnem papak ako premijer zavrti rundu, a ja nemam ni centa u džepu… Znaš kako se na to gleda – zavapi ministar, poput klinca što traži lovu za žvake i sličice nogometaša.

– Kol’ko trebaš?

– Pa, 500 €, ili 1000 bi bilo super! Ništa ne brini, to ti ja vratim za dvije godine, uvećano za 3.25%!

– Ne može! Misliš da ja ne znam da ti treba za državne obveznice? Zaboravi! Tko se od tvojih kolega još pohvalio da je uplatio lovu?

– Kako neće, svi će ubost nešto…. Što ako premijer uplati desetak tisuća, a ja ništa!? Ispast ću papak, kojemu žena ne da ni za džeparac…

– Već jesi… Uostalom, i Oleg je rekao da neće investirat… Branio se od toga na onoj vašoj presici, kao da mu Cigani uvaljuju posuđe iz Mađarske! A lako se šefu gnjurčit i s tuđim mlatit’ po gloginjama. Ne-mo-že!

– Ako svi uplate, i ja ću. Makar od lihvara posudio – pokislo će vladar državne riznice.

– Samo probaj, da ne bi neko vrijeme kod mame spavao! Oni će se poslikat da kao uplaćuju, a moguće je da su ispunili listić iz kladionice!? Nemoj biti hlebinac pa vjerovat svemu. Tako su se svi glavonje onomad javno cijepili, a tko zna što su im ubrizgali. Nisam čula da je ijedan od njih ili njihove rodbine imao nuspojava ili tegoba… a mnogi jesu.

Ministar se pokunjeno udalji u pravcu službenog auta, pjevušeći u sebi Grdovićev hit:

Od života ništa nemam, a premijer obveznice sprema
Cile mile no piu mille, dividende su mi proletile,
A žene su me za nju uskratile!
Ni me briga, nek’ sam zdrav papučar
Bolje živim, bolje živim, nego ministar!

Treba li napisati da je svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima – namjerna?

Znam, gramatički je naslov neispravan, jednako kao i 80% FB postova, ali taj jezični akrobatizam objasnio sam prilikom izlaska moje druge knjige sabrane (o)blogčadi jednako arhaična naslova ‘Poćupali se maćki’, sad već davne 2014.

Veljača je, znamo, mjesec ljubavi, ali i mjesec kad se tjeraju mačke, dakle, i njih pojačano drži nagon za bliskost i stvaranje nove populacije ovih dragih domaćih životinja. Međutim, povod za pisanje ovog teksta – svojevrsne tužbalice – sudbina je jednog primjerka knjige s mačkama u naslovu i na naslovnici, koja me baš rastužila i kao autora i svojevrsnog glavnog junaka te 300-tinjak stranica debele, meko uvezane knjige.

Moj nekadašnji kolega iz banda, prva harmonika Paurije i najveći bećar ovih prostora – Joso Škarjak, koji sad radi u dugoreškom poduzeću koje brine za čistoću grada, u ‘Fokusu’ me upozorio da je, prilikom jednog skupljanja papirnatog otpada, pored kontejnera pronašao moje ‘Maćke’. Kako, pobogu, Joco Makazoviću (tako sam ga ja najavljivao, šaleći se da se pripremamo za proboj na istočno tržište), kako misliš – bačena u smeće? Lepo, miljeni. Bila je mokra, blatna, ja prepoznal da je to tvoja knjiga, pa mi žal bilo puščat je i sad mi je u ‘kancelariji’. Kad u’vatiš vremena, dojdi po nju.

Kad sam primio u ruke taj raskupusani primjerak knjige, osjećao sam se kao roditelj u onim sapunicama, koji je pronašao davno izgubljeno čedo.Tko je imao srca baciti to jadno i bespomoćno štivo u smeće!? Taj netko mogao me nazvati i vratiti knjigu, još bi mu platio, jer tih knjiga imam doma svega nekoliko komada, kako sam svih 297 prodao ili poklonio, a nikako da uhvatim vremena naručiti dotisak novih primjeraka, pa mi je pronalazak ove ranjene knjige tim značajniji! Kao i mačak, koji u veljači bude raščupane dlake, katkad i izgrižen, izgreban ili šepav, tako je izgledala moja sveska razmočene crvene boje na naslovnici, koja u karikaturi pokazuje dva micana u boks meču.

Gesta s odbacivanjem knjige jednaka je bezdušnom ostavljanju, recimo, dva mačića u kutiji, pa nek’ ih pere kiša, sunce peče, dok ih, tako raskupusane i izmučene, na kraju ne bace u kamion ili ih stigne nekakva druga zla sudba… Nema svaki mačić sreće da ga Joso prepozna i spasi u zadnji čas… Odmah sam doma pristupio sanaciji i restauraciji svog eksponata. Izravnao ‘ušesa’, poklopio je s tomom ruskih debelih klasika da se izravna, utoplio je i brižno odložio među njene tri kolegice, koje nisu prošle takvu kalvariju.

Sva ta situacija sa spašavanjem ‘Maćkov’ podsjetila me na tekst Duška Trifunovića, koji je uglazbilo ‘Bijelo Dugme’ u pjesmi ‘Glavni junak jedne knjige’. Sve je tu. Glavni junak, knjiga i prolaznost tog junaka, kojeg, kad ga pročitaju, zaborave, pokidaju neke stranice i pođu da traže druge… Sve pet, al’ kud baš u smeće i to doslovno…

Glavni junak jedne knjige došao mi da se žali
Došao mi da se žali, došao mi da se žali
Divno bješe glavni biti dok me nisu pročitali
Dok me nisu pročitali, dok me nisu pročitali

Svijetu je svega dosta,
ničeg želja nije osim glavnih junaka

Saznali su moje mane
Moje mane, moje tuge
Pokidali neke strane
I pošli da traže druge

Svijetu je sve, svega dosta
On čeka svog gosta
A duša se trudi svaka
Da ima svog junaka.

Opaska autora:
Ne bacajte ničije knjige! Naročito moje…