Jugo 45
Tako me nazvala Grace kad sam rekao da u petak idem na okupljanje preživjelih i voljnih obilježiti 45. godišnjicu mature – o, pa sad si Jugo 45 !
Uh, gadna brojka priznajem, ali probat ćemo doživjeti i Yugo 55, ne nužno za američko tržište, jer ta smiješna škatula iz Kragujevca nije baš dojmila Amere.
Okupilo nas se osmero, bilo bi deset da se u posljednji trenutak nisu dogodile neke nezgode i neodgodiva putovanja, a to je uglavnom brojka s kojom baratamo pri rezervaciji mjesta.
Mi smo ugostitelji, maturirali 1981. nakon dvije godine učenja o posluživanju i ostalim tajnama zanata. Zagrebački gospon Božo Valentić već u poznim godinama i domaći operativac Slavo Rudan bili su mentori od struke, a pamtimo i razrednicu gđu Mikšić, kao i omiljenu profesoricu psihologije Anicu Šimunčić, koja je još na životu, a jedne nam se godine pridružila na godišnjici.
Naša priča dosta je neobična.
Tog lipnja kad smo maturirali raspršili smo se svijetom kao da smrdimo jedni drugima !?
Ja se osobno ne sjećam da smo imali organiziranu dodjelu „konobarskih diploma“, a da nismo imali maturalnu večeru u to sam siguran.
Nismo imali ni unificirane odore i patrolirali gradom, jer smo još odrađivali praksu, a godinu ranije umro je Tito, pa je sve to još bilo pod ručnom. Nama se očito nije dalo, a što je razlog da se tako razbježimo mogu samo nagađati.
U stvari neki su imali obiteljske lokale pa su samo uskočili u smjenu. Nekoliko momaka odmah je otišlo u JNA početkom srpnja. Za bar dvoje znam da su otišli raditi na more, ja sam taj drugi, tako da se ni tinta na svjedodžbi nije osušila već se zarađivalo naveliko. Neke su cure spremale svadbe, tako da je ta matura bila tek usputna stanica životnog puta.
Tek kasnije zauzet će važno mjesto u kolekciji memorije na prohujalu mladost.
Red je da se počne s petom godišnjicom. Mislim da se toga nitko nije ni sjetio, a kamoli pokušao organizirati nešto. Predsjednica razreda imala je važnije brige, a ja sam taman završavao svoje tezgarenje po Jadranu i kanio se skućiti , oženiti, početi graditi kuću. Kakve obljetnice, kakva konobarčad…!?
Ali zato smo se za desetu godišnjicu okupili gotovo svi! Malo su mi mutne slike, ali najvažnije pamtim.
Proslava je bila u tadašnjem Domu JNA u friško otvorenom objektu gdje je dosta naših kolega radilo, a Zlatko Petrić bio je šef tadašnjeg vojno ugostiteljskog svemira u 5.vojnoj oblasti.
Datum je bio 29.6.1991. dan, dva nakon izbijanja čarki u Sloveniji, a u ozračju nadolazećih napetosti koje su se mogle osjetiti u zraku.
Ipak tada se fino pojelo, popilo, isplesalo, na žalost ni jedne slike nemam. Nekolicini nije bilo dosta pa su pošli na turneju prema Draganiću, da bi ujutro završili u Vojniću. Neki su završili i na šivanju na Švarči, jer nije uzalud pjesma – Čaše lomom, ruke mi krvaveeee!?
Mnoge smo tada vidjeli po posljednji put.
Jedna trećina je u neko doba devedesetih otišla put istoka, poneki i na zapad u Italiju i Njemačku, dogodile su se i neke nerazumljive smrti, na okupu u Karlovcu i okolici ostalo nas je manje od pola razreda.
Kao ni za petu godišnjicu, nismo se okupili ni za 15.ni 20. godina mature, a onda su mene kao najisturenijeg pojedinca, naravno poznatu medijsku njušku nahuškali da objavim proglas da se 4H kani okupiti na proslavi 25. godišnjice mature!
Stvarno ja to pročitao nekoliko puta, ostavio svoj broj za kontakt i upalilo je!
Obnoviteljska skupština okupila je nas 12 „apostola“ oko zajedničkog stola! Bilo bi nas i više, ali neki koji su malo izočili iz države ispričali su se i rekli da im baš ne bi bilo ugodno, ali hvala na pozivu, dok je bilo i onih koji su mogli doći, ali nije im se dalo….
Za 30.godina Gimnazija je okupila svoje veterane, pa smo se i mi prikopčali na fešti, na istom mjestu kao i prije 20 godina, ali ovaj puta u Domu HV Zrinski.
Iduće tri obljetnice proveli smo kod našeg Zlatka Petrića u Lovačkom rogu. Ovu 45. prije nekoliko dana, uz već spomenutu osmorku.
Prvih pola sata potrošili smo na nabrajanje novih „povijesti bolesti“, pa spomenuli tri stenta, jedan i pol moždani udar, nekoliko sitnih operacija, a sa žaljenjem smo se sjetili pokojnog Miška i Ive Beljana koji su nas napustili zauvijek.
Sve drugo bilo je u toploj atmosferi pa smo zaključili da će se dva Zlatka, Nikola, Mile, Marko, Ivan, Damir i Štefica ubuduće sastajati svake godine- pet je dugo za čekati. Vjerujemo da će s nama biti i Zdravko koji je imao smrtni slučaj i Ljubica koja je imala uplaćeni izlet na Cres, pa će umjesto pravih bjeloglavih supova imati prilike družiti se s kolegama „bjeloglavim supovima“ koji su zajedno naučili nositi poslužavnik i naučili temelje za dug i pošten život.
Kad vam to konobarska rasa kaže- svaka sumnja je isključena!
Majstore, slobodno pojačate glazbu, da se ne čuje škripa naših kostiju dok plešemo!