Juraj sam kosi Sarovo koje izgleda kao s razglednice: Svi pričaju Lijepa Naša, a sva je prošla u trnje i kupinje

Selo Sarovo u općini Generalski Stol prava je rijetkost u nas.

Uredno i pokošeno, sve to uz cestu koja vijuga kroz njega, s travom na “nuli” i proteže se desetak metara od ruba asfalta, više liči na neko švicarsko mjesto u kojem je urednost način života, nego na redovitu sliku hrvatskih sela zaraslih u drač i raslinje.

Za sve to zaslužan je 74-godišnji gospodin Juraj Škot koji cijeli pojas  duž ceste koja vodi u selo, u dužini jednog kilometra, kosi sam, ručno, odnosno s kosom, uz malu pomoć trimera. Tamo gdje kosa ne može.

Svi pričaju Lijepa Naša, a sva je prošla u trnje, kupinje i šikarinje

Juraj je rođen u Sarovu, a kao mladić je otišao u Njemačku raditi, živjeti i stvarati. Tamo je zaslužio i mirovinu, baš kao i njegova supruga Nevenka. Radne dane provodio je u tvornici gdje se tražila preciznost i urednost pa kad kaže da je naučen na red, rad i disciplinu, onda to doista tako i jest.

Kad se tome pridoda da je živio u Schwarzvaldu, vjerojatno najljepšem dijelu Njemačke punom proplanaka i predivnih pejzaža, blizu granice sa Švicarskom i Francuskom, ne treba čuditi njegova odluka – dok god bude mogao uređivat će svoje rodno selo i kositi ručno da ne zaraste u drač.

-Sarovo je moje rodno mjesto, svi danas pričaju o domoljublju, govore Lijepa Naša, a ona nam je sva prošla u trnje, kupinje i šikarinje, kaže Juraj.

Razočaran je zapuštenošću naše zemlje, sela, gdje se više ništa ne uređuje, a zelenilo osvaja kuće.

Oduvijek je bio naučen redu, miru i ljepoti jer kako kaže, nije lijepo samo ono što ti daje materijalu ili moralnu korist, već je lijepo i ono  da “u selo možeš doć i do kuće proć”.

Juraj kosi u sezoni 4 do 5 puta, od ulaza do kraja sela, i do 10 metara u širinu

Tom mišlju vodi se i sam već dvadesetak godina otkako su mu majka i kasnije brat, preminuli. Otad kosi i ne misli stat.

-Kosim sam, od ulazne table u selo do kraja, ima nekih 500 metara s obje strane, idem i do 10 metara u “širinu”, a tu ima i brdašca.. Ove godine već sam kosio četiri puta, otkriva nam Juraj.

I doista, fotografije iz Sarova dovoljno govore.

Prekrasno, pokošeno “u nulu”, cesta koja vijuga kroz selo i čisti obronci, prizori su koji bi malo koga ostavili ravnodušnima.

“Zen” na maksimali, a Juraj s kosom u rukama.

“Ja volim prirodu, obožavam je, šume, slobodu i ta ljepota prirode me oduševljava”

-Ove godine možda ništa ne uspijeva previše po vrtovima, ali trava uspijeva, objašnjava nam.

Kosa u ruke već u 6 ujutro i do navečer

Za jednu rundu košnje od početka do kraja sela treba mu osam dana, a radi svaki dan od 6 do 12 i popodne od 15 do 21 sat.

Malo se odmori pa krene dalje.

Ništa ne prepušta slučaju, nema travke koja nije uredno “pošišana”.

Ljudi misle da sam budala i lakom

-Moj vam je moto – ili kako treba ili nikako. Košnja je nauka. Ljudi misle da sam budala, neki i da sam lakom pa da mi nije dovoljno ono što imam. A zapravo, ja volim ovo svoje selo i htio bih da sve bude uredno. Krava više nema kao nekad, a mene smeta ta trava. Da me ne smeta, bilo bi kao što je posvuda, drač i raslinje.

Kositi s kosom naučio je rano, u tome je pravi majstor, danas mu je to i sjajna vježba, a kad je malo zahtjevniji dio poput kamena ili obrova, onda u ruke uzima trimer i s njim ponovno “do nule”.

-Gospodin u prodavaonici Stihl u Dugoj Resi već me dobro zna, svako malo sam tamo, kupujem tamo niti, pa me pita: Kaj ste opet došli?

Supruga grabi travu, a svi troškovi su na njima

Juraj ne krije kakvo mu zadovoljstvo predstavlja rad i uređenje sela.

I dok bi neki odmah zbrajali koliko novaca tu zaradi ili “kaj mu to treba”, sve ovo “ide” na njegov trošak. Od slobodnog vremena, pa do svih ostalih troškova, od struna za trimer do goriva.

Pomaže mu i supruga Nevenka koja grabi travu, tako da njih dvoje doista imaju što za raditi.

-Ja kosim, onda “namitamo”, pa “izmitamo”, pa vožnja trave… ima tu posla.

I dok bi neki, pa i znatno mlađi vjerojatno radije dokoličarili da ne kažemo dangubili, Juraj smisao svog života dok je u

Sarovu, vidi u održavanju i njegovanju ljepote rodnog sela.

I tako će biti dok god bude mogao i dolazio.

-Tu smo pola godine, a onda pola godine u Njemačkoj, obitelj je tamo, unuk, kaže Juraj.

“Napravio sam vilu u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu”

A u toj Njemačkoj u kojoj “koliko radiš, toliko zaradiš” i ništa ti ne pada s neba, ipak mu je svih tih godina nedostajao rodni kraj, točnije majka i onaj osjećaj da imaš nekog svog doma.

-Da si svoj na svom, da te netko primi, dočeka, reći će Juraj sjetno recitirajući nam pjesmu o Sarovu.

“Selo malo, selo srcu milo, tu se pokraj Dobre u dolini ispod Cerovca svilo. Tu je i Kapela, tu su i bisage, tu je i Selišće, tu je Ruškovac, tu je i Glavica, tu je i pasla i kravica i bila zelena travica. A više nema ni krave, samo ima, kol’ko j’ čovik visok – trave”. 

Priznaje nam sad i da je u svom životu “napravio vilu u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu” misleći na kuću u Sarovu.

A kako u toj velikoj kući, tako i oko nje, od sjenika do drvarnice i cijelog dvorišta, i tu je sve po “špagi” – urednost kakva se rijetko viđa i sve na svojem mjestu.

Oruđe za košnju složeno  je “kao u apoteci”. Nigdje traga neredu i neurednosti, a čak su i drva za potpalu i ogrjev složena toliko precizno da se gazdi jedino može skinuti kapa na svemu.

Gospodin Juraj jedan je od onih kakve  danas treba tražiti povećalom.

Samozatajan, tih, a iznimno radišan, na najbolji način svojim životom svjedoči

ljubav prema rodnom kraju – ne dopušta da ga preraste trava i kupine već ga svakim danom

čini sve ljepšim.

U moru onih kojima je sve teže nešto raditi, Juraj je ona kap koja čini razliku.