
Kad futur padne na tur…
Jedna rečenica iz holivudske limunade koju sam jednim okom i s pola uha pratio potonjeg vikenda pokrenula je onaj moj opjevani asocijativni stroj i dala mi mislit’ …
Glavna glumica je objašnjavajući neke svoje postupke izrekla podatak da su vlastodršci iz Beča u 19.stoljeću počeli graditi prugu prema Veneciji, a da još nisu imali niti jednu željezničku kompoziciju, znači ni lokomotive ni vagona, ali uvjereni da je huk parnog stroja na putu od grada na lijepom plavom Dunavu do grada sagrađenog na hrastovima s Velebita, samo pitanje mjeseca ili koje godine, raskrčili su Alpe i doline i počeli graditi prugu !?
A, što Valent ima s tim ??
Kompletiranju priče pridonio je i trenutak kad je istovremeno sa cijelim svijetom u naš Edison stigao dokumentarac o mojoj najvećoj glazbenoj ljubavi- naravno ¨Become Led Zeppelin¨, koji sam zajedno s grupicom istomišljenika odjeven u majicu voljenog banda pogledao i upio sve što je u ta dva sata došlo s ekrana i moćnih zvučnika kina.
Prvi put u životu nešto sam vidio i kušao u stvarnom vremenu, a sva druga nastojanja da se domognem te muzike bila je teška muka i nasađeno na nekakav iščašeni futur.
Štorija počinje 1980 kad sam ja zaražen tim virusom, a čuvši i onako za svaki slučaj pritisnuvši snimanje na radiokazetofonu, jer je Ante Batinović upravo objavio da je bubnjar Zeppelina John Bonham umro nakon jednog žestokog tuluma na kojem je navodno slistio preko litru vodke pa se prilikom nesvjesnog povraćanja u snu ugušio !?
Bonham ode, a ja sam u te tri pjesme došao u milijunski klub onih koji bi za njima na kraj svijeta.. Da, ali kako iz Vukmanića još maloljetan i bez gramofona, a jedino su se ploče mogle nekako nabaviti…
I tu počinje moj Zeppfutur.
Kupio sam jednu ploču u Tekstilki ¨In trough the out door¨, dvije sam posudio od bratića Milka, onu najrazvikaniju ¨Četvorku¨ presnimio mi Miško na kazetu, a ja sam žicao svog ex ministranta Matu Colnarovog da mi sa svoje glazbene linije presnimi ploče na kazete, jer tko će dočekati da se meni moji jednom smiluju i kupe gramofon.
Na moje molbe da mi ga kupe, odgovor je bio uvijek isti- kad projdeš s pet, dobit ćeš gramafon…Znači – nikad!?
Nisam posustao, pa sam nakon nekoliko godina, što iz Trsta, Minhena, Name ili na buvljacima na Cvjetnom u Zagrebu i Hreliću, skupio sve ploče koje su izdali, ali i dalje sam bio ,poput onog kralja Ivana bez zemlje – Damir bez gramofona – jer tko će tu kutiju selit’ po podstanarskim sobama, kazetofon je prikladniji, pa je sva vrijedna građa bila presnimljena na TDK i Maxell kazete, koje su bile najotpornije na gladne kazetofonske glave koje su nemilice gutale dragocjenu traku!?
Čak sam i zamolio jednog frenda, koji me pitao što bi za svadbeni dar, rekao gramofon, ali on se razbolio pa sam dobio bezbroj šalica i servisa, a na tom se Zeppelini ne mogu slušat’…
Taman sam sabrao vinilnu građu, kad se pojavio novi medij- CD. Kompaktan i svjetlucav, oštra zvuka bez pucketanja i lak za rukovanje…Da, ali otkud mi lova sad za to, pa u gradnji kuće smo, pobogu….
Za svaki slučaj, da ne nestane, uputio sam se u Zagreb i kupio luksuzni box set s 4 CD-a , koji je koštao, još se vidi cijena- 1425.00 dinara, a plaća je bila oko 2000,00. Naravno CD player kupio sam godinu dana kasnije kod Mileta Simića preko puta Elektre u D.Resi…
Tako je bilo i s video kazetama još ranije. Kad je gazdarica Neda kod Miloša počela snimati filmove za vlastitu kolekciju, došao mi u ruke spisak naslova iz naše tada jedine karlovačke videoteke koju je otvorio Zvonko Novosel (ime firme zaboravio), ugledao i naslov ¨The song remains the same¨- koncertni film Zeppelina koji sam čekao deset godina i konačno dočekao. Kupio praznu VHS kazetu i pravac u videoteku na presnimavanje..Je’l moram reći da sam video player kupio par godina kasnije kod Janjevaca u Konjšćinskoj, a do tada kazetom sam napravio turneju po stanovima videoposjednika ,a Zeppelinopoklonika…
Potpuna ista priča bila je i s DVD-om.
Čim je Dancing bear izdao njihov ¨Mothership¨ pojurio sam u Zagreb po primjerak, naravno da ne nestane, a player koji vrti te devedejove još je bio u dijelovima negdje u Koreji. U moje šake pao je krajem te godine. Za pod bor.
Kad sam sve skupio, kao u onim Pokemonima (moraš skupit sveeee !!!), sretan i zadovoljan, shvatio sam da je sve što sam ja desetljećima, od 1980. kao hrčak ili vjeverica skupljao, sada dostupno na samo par dodira palcem po mobitelu ili skrolanjem miša na kompjuteru!?
Digitalizacija ,Jubitoizacija i ostale acije sve su učinile tako lako dostupnim, da se stvarno osjećam kao Sizif, ali slatko je to osjećanje. U stvari čak i nagrada za trud, jer ruku na srce, tko još sluša kazete, uostalom ni kazetofone više ne proizvode…Video kazete prekrila prašina, pa i CD i DVD je na umoru.Vinil se još drži, ali to je samo za frikove.
E, pa zato mi je dolazak dokumentarca u Edison svojevrsna pobjeda i baš filmski happy end moje potjere za čarobnim zvucima omiljenog mi banda.
Ništa unaprijed i uz stvaranje zaliha , sve u isto vrijeme kao i ostatak svijeta.
Ili kako bi to Jimmy, Robert i dva Johna rekli – You shook me, all night long!
P.S. Kod Ksenije sam se ogrebao za plakat filma…Tako da ovaj put ništa nije bilo Bogu za plakat’!?
Samo prezent, ništa futur! Bogovi su konačno pali na tur…