Kad ode – čovjek !

Odlasci s ovoga svijeta od pamtivijeka izazivaju pozornost puka, uvijek malo više od ostalih događaja. Ovom ću prilikom o konkretnom gubitku jednog , kako se to obično kaže – običnog čovjeka. Znamo kako se ispraća poznate face- nekrolozi, komemoracije, kamere, knjige žalosti…
Međutim, ovih dana pokazuje se da ne moraš biti niti selebriti, političar, pa ni sportaš ili netko drugi kojeg mediji kroz život i rad često bilježe, a da vijest o smrti te osobe prostruji širokim masama, kako bi se reklo – kroz cijeli grad.
Da je riječ o čovjeku s velikim Č, pokazuju reakcije na društvenim mrežama, lokalnim portalima, a naravno i usmenoj predaji ljudi koji su ga površno ili dobro poznavali.
Radomir, Ratko Mišić, najčešće – Miško.
Po zanimanju konobar. Uz manje izlete taj je posao radio cijeli radni vijek, dakle punih 40 godina. Mirovina je već mahala iza ugla, Miško je skovao plan kako će funkcionirati kad uskoro okači poslužavnik i vadičep o klin.
Međutim, opet po onoj staroj – o snovanju i odlučivanju, karte su se drugačije posložile.
Neposredno prije ljeta pročulo se da mu je pozlilo, hitno je hospitaliziran, najprije na Švarči pod sumnjom na moždani udar, ali brzo je prebačen u Zagreb u infektivnu kliniku, jer se pokazalo da nije klasični udar, nego nešto drugo što je rezultiralo komom i teškim stanjem koje se nije mijenjalo. Naročito ne na bolje…
Fejsbuk je tih dana bio pun poruka podrške omiljenom konobaru iz Kazališne kavane gdje je zadnjih godina Miško oduševljavao goste svojim ležernim pristupom i nadasve ljudskim odnosom prema gostima.
Citirale su se njegove doskočice, vicevi, uzrečice, sve ono ljudsko i normalno, čega je danas u odnosima među ljudima, tako prokleto malo.
Ako me sjećanje ne vara, ovo je prvi put da se tako zdušno navijalo za oporavak jednog, oprosti mi Bože na izrazu – običnog konobara !
Međutim, oni koji su bar dio životnog puta „vozili s Miškom“, znaju da je on to zaslužio, tim više što se nikada nije gurao nikuda, već je samo s voljom i ljubavlju radio svoj posao. Štoviše, nije ga odrađivao, već ga je – živio! Zato je i doživio ove ovacije na otvorenoj sceni, koje on na žalost nije mogao čuti .
Uostalom, vjerojatno bi mu morali pročitati drugi, jer on sam nije imao ni Fejs nit se Tiktokirao, Tvitao, Instagramirao…
Ono, kako mnogi slikaju što jedu, s kim piju, feštaju, noge na plaži i druge trivijalnosti koje toj ekipi život znače…
Miško je pokazao da se pošteno radeći svoj posao može postati , baš legenda za života, a kamoli sad ,kad je otišao popuniti one pretrpane nebeske poljane.
On i ja upoznali smo se 1979 kad smo upali u ugostiteljski smjer Ekonomske škole u Kurelčevoj.
Vrlo brzo shvatili smo da predstavljamo dosta usamljeno „rokersko krilo“ razreda, oba smo nabijali po gitari , voljeli Zeppeline, Floyde, Stonese, a on je već tada znao sve o Ericu Claptonu. Koliko je ta ljubav velika i neprolazna dokaz je i da je jednom od sinova dao ime – Erik!?
Jedno vrijeme smo ga zvali – vitez !? Ne zbog plave krvi, već više zbog svijetle kose, jer nas je , onako visok, plav s naočalama neodoljivo podsjećao na – Zlatka Viteza glumca . Glumio nije nikad, a , eto prstom sudbine, zadnje radno mjesto bilo mu je u Kazališnoj kavani , hramu kulture, gdje je po svemu – uvijek pripadao.
Zanimljivo, na sličnom tragu bio je i naziv banda u kojem je tih godina svirao bas gitaru, u Hrvatskom, uglavnom – „Knez Miškin“!
Da skratim, uvijek je bio kako bi danas rekli – kralj!
Obojica smo nakon te svjedodžbe pokušali završiti neke više škole, on u Opatiji, ja u Zagrebu, ali pokazalo se da nam je ta „diploma“ jedina, kao i Tesli ona gimnazijska…
Slavili smo godišnjice mature, onu desetu, te vruće’91., pa onda od 2006. svakih pet godina. Kako Miško nije nikad bio vozač, uglavnom sam taksirao ja, što mi je predstavljalo veliko zadovoljstvo, s obzirom na njegovu strast za koncertima, na kojima ja uglavnom nisam bio, pa bi doznao detalje.
Istina, u zadnje vrijeme sve su nam rjeđe teme bile – događaji iz škole, filmovi, koncerti, rock’ n ‘ roll, a sve više – teret godina, bolne kralježnice, giht i kolesterol !
Ispalo je , međutim, da nam je 40.godišnjica mature, na kojoj nas se po prvi put prikupilo manje od deset, bila zadnja zajednička…
Kladim se da mu je unatoč svim onim cjevčicama i aparaturi koja ga je zadnjih mjeseci održavala na životu , mozgom strujala – „Layla“, „I shot a sheriff“, „Lay down Sally“…
Kao što sad jedino na pamet pada „Tears for heaven“, ta suza koja sama krene, a koju bi nam Miško lakom rukom, kao i njegov idol – „ Slowhand“ Clapton, obrisao s lica kao nešto nepotrebno…
Da, život je okorjeli kleptoman, koji nam uvijek krade ono i one najvrjednije…
Miško, dugo bi trajalo , ne bi ni do kasnog fajrunta ispričali priču o velikom čovjeku- čovjeku s velikim Č ! Svatko bi dodao još koju putnu- priču…
Ti dragi čovječe s ovog izrovanog terena ne odlaziš s džepovima punim tringelta, tvoja bakša je tvoje djelo i tvoja ostavština koja je velika i svi ćemo je rado nositi pod miškom!
Preostaje nam samo nadati se da će idući susret biti, negdje gore, na kakvom dobrom koncertu, gdje ćemo se naći u prvim redovima, jer ako već ne na ovom životnom festivalu, siguran sam da ćemo na tim nebeskim njivama , koje se tako brzo pune, imati pravo na bar još jedan – bis!