Kaj nam pak moreju
Mi smo svjetsko čudo. Ne znam koje po redu, ali već će nas netko zabilježiti kao pojavu koja nema pandan u svijetu i bližoj okolici. O nogometu se radi, braćo i sestre. O toj čarobnoj, često neposlušnoj, napumpanoj kravljoj koži, koja svako malo zatrese svijet.
Ovo Svjetsko prvenstvo još jednom je pokazalo da mi, kao narod, najbolje djelujemo u tzv. kriznim situacijama. Domoljublje, zajedništvo i ostale svete riječi, koje su političari i politikanti prečestom i uglavno nepotrebnom upotrebom pretvorili u bezlične fraze i frazetine, sada se itekako vide i osjećaju. Gotovo da se mogu napipati rukom.
Utakmica Hrvatska – Brazil pokazala je zašto smo tako dobri, upravo kad najviše treba i kad je protivnik velik, jak, moćan i kad bi se mnogi povukli u mišju rupu i čekali što dragi Bog da. Ali ne Pršo i momci. Oni su na terenu bili veliki, pošteni, jaki. Tribine u Berlinu odzvanjale su kao da se igra na Poljudu ili na Maksimiru. Trgovi i kafići disali su ubrzano i bili obojeni u nacionalne boje, pune mladeži i stareži koji su željeli u dobrom društvu, kako to sugerira jedna reklamna poruka, svjedočiti boju naših i “carioca”.
Tako je bilo i u Karlovcu. Svaka čast tim mladićima i djevojkama koji su okupirali ugao zvan “Karlovačko korner”. Osjećao sam se, nošen pjesmom i navijanjem, barem dvostruko mlađi. Uostalom, s mnogim očevima te raspjevane mladeži, kao klinac sam naganjao loptu po livadama i igralištima. Stoga me preplavio andrenalin i onaj prekrasan osjećaj da ta mladost iznad svega voli ovu zemlju i da su ponosni što žive u njoj. Iskazali su to pjesmom, veseljem, dostojanstveno i civilizirano. Niti jedna tuča, gotovo nijedna intervencija redara. Zastave, šalovi, udaraljke i pjesma na usnama. Jednostavno prekrasno.
Upali se baklja u Berlinu, planu dvije u Karlovcu. I sve ostalo poklapalo se u detalj. Tih nekoliko sati sva su srca kucala jednakim ritmom i za istu stvar. Zaboravilo se na sva sranja (osim Kake), zaboravilo se na probleme, bolesti, nedaće i strahove. Kranjčareva legija ujedinila je Dalmoše, Purgere, Slavonce, Istrijane, baš sve! Kako taj zanos i potencijal prenijeti u svakodnevicu? Kakvo bi to pokretanje Hrvatske bilo!
Ostaju još dvije utakmice. Japance i Australce valja pobijediti, jer u protivnom, uzalud nam trud svirači. U slučaju da ne prođemo u drugi krug, na površinu će isplivati ona stara Hrvatska. Jalna, optužujuća i zajebana. Krivci će se brzo naći, a ovoj raspjevanoj i veseloj navijačkoj masi preostat će pokupiti šalove i majice pa dalje u surovu stvarnost. Volio bih, više od svega, da Cico uspije i ušutka sve samozvane geni-jalce. One jalne u genima, koje tuđi uspjeh najviše muči.
Zato povlačim tvrdnje iz (o)bloga “Navijač u mirovini”. Kakva mirovina. Sve ove godine bio sam”spavač” i navijač koji se derao u sebi. Sada, kada je opet lijepo biti dio lijepe priče, vratio se stari naboj i samo pozitivne vibracije. Vikanje i navijanje terapeutski djeluju na organizam. Gotovo da bi ga valjalo propisivati i putem liječničkih recepata. Predlažem posrnulom HZZO-u da nađu šifru za ovu, gotovo besplatnu uslugu. Iako su mnogi dobro platili izlet u Njemačku.
A, jel´ možem sad dobijem jedne karlofačka?