Kako sam spasio Tinu Turner

Ode nam i Tina Turner. Rock baka, kako su je zadnjih desetljeća zvali, napustila je životnu pozornicu mirno, u zavjetrini planina Švicarske i rastužila tako milijune, ako ne i cijelu milijardu štovatelja njenog lika i djela.
Kad sam ja otkrio sve čari i zavodljivost rock zvuka, Tina je već bila u godinama da mi komotno bude mama, ili teta , svejedno. Nisam slučajno napisao teta, jer je po mnogo čemu bila slična mojoj tetki Ani ili kako smo je svi zvali Anuški, supruzi Duška Lokina. Fizički, ali i po dobrim vibracijama koje su obje odašiljale. Jednako kao i Tina s pozornice, tako je i moja teta zračila dobrotom, optimizmom i zaraznom energijom koja je prijelazna na sve u krugu od sto metara i dalje.
Na žalost, teta je jesenas naglo otišla put nebeskih njiva, ražalostila sve koji su je znali, a kako znamo i njezina imenjakinja ( Tina je krštena kao Anna Mae Bulock), uputila se na isto mjesto.
Moj vremenski stroj, kad se koncentrira na određenu osobu ili događaj funkcionira bolje od Tv kalendara, to sam se bezbroj puta uvjerio, a dobar dio toga i (o)bložio.

Tako je bilo i ovaj put.

Na prvo slušanje „Ponosne Marice“ ponio me taj lagani uvodni , pa kasnije rasturajući ritam i to pjevanje s toliko emocija, a to što pola teksta nisam razumio, nema veze. Kao vjerni čitatelj kultnog „Đuboksa“, saznao sam sve bitno o Tini, koja se upravo tih dana rješavala „Ajkule“- Ikea Turnera, koji se prema njoj vrlo loše odnosio, da to nježnije sročimo.
Bespovratno inficiran zvukom, a još više izgledom rock dive, tog ljeta 1978. zatekao sam se na meni nejasnom odrađivanju ljetne prakse u trajanju od 3 tjedna. Bilo je to između drugog i trećeg razreda srednje, a mi kao „Šuvarovci“, već smo se upisali u odabrane smjerove. Kako sam ja kao budući konobar dospio u skladište OTP-a, nikad neću saznati… Mislim da se ta tvrtka tada zvala AIK, a ovo je bio jedan od brojnih OOUR-a.
Uglavnom, budio sam se s ostalom radničkom klasom i s pospanim proleterima u onom autobusu koji kreće u 5 sati za Karlovac, putovao u pravcu ulice Matka Laginje, pa u podrumu te zgrade, u plavoj kuti baratao s kutijama uglavnom posuđa. Bilo je to skladište takve robe, a posao se sastojao u istovarivanju velikih kamiona koji su robu dovozili i utovarivanju u manje koji su te kutije vozili po trgovinama.
Pošteno bih se naradio, jer su nas praktikante ganjali na najjače, po logici, što odradimo mi, neće morati oni koji to rade za plaću.
Još se sjećam natpisa na kutijama, koje su dobrim dijelom stizale iz Makedonije, pa sam usput učio i jezik- Tanjiri dlaboki beli , Šolje za bela kafa, Servis za ručavanje od germanski porcelan za 6 osobi, itd.

Nakon nekoliko dana prilagodbe, uspio sam pregledati cijelo to veliko podrumsko skladište, koje je imalo onaj karakterističan skladišni miris po kartonskim kutijama i s uvijek ustajalim zrakom, jer, naučili smo – propuh ubija!
Odmah do stepenica bila je „šefova buksa „ kako su je zvali. U nju se nije ulazilo, osim kad bi šef pozvao, a ja sam bio često tamo, jer je proćelavi predradnik bio zagriženi dinamovac, a ja sam već tada išao u Zagreb na utakmice, pa su ga zanimali svakakvi detalji o stadionu, igračima i slično.
Dok sam mu prenosio ili izmišljao razne detalje o Zajecu, Kranjčaru, Mustedanagiću ili Bručiću, meni su oči bježale po zidovima bukse koji su bili oblijepljeni posterima golih žena.
On je imao slike ljepotica koje su krasile duplerice Playboja, koje mu je iz Njemačke donosio ujak. Tako su ga sa zida vabile „Miss june“, Miss september“ i preostalih 10 misica iz 1975. Pitao ga zašto nema novijih slika, rekao je da su ove super i tu im je dobro, jer stalno su iste i poželjne.

Ormari, koje su koristili ostali radnici, svi redom muškarci u najboljim godinama, također su bili ukrašeni sličnim „golim ili polugolim tapetama“, ali s razlikom da je samo šef imao prvu ligu dlakavih međunožja iz Playboja, a oni su se palili na Ricky, Sweety, Pam , Dolly , kako su se već umjetnice zvale, a bile su iščupane i „Zum reportera“, „Starta“, pa čak je bilo i crno bijelih slika iz „Čika“ na kojima su ljepotice u tijesnim grudnjacima jedva krotile svoja poprsja sve redom petice, pa do osmice!?
Tada još nije bilo fotošopa, a Glumičić je moje godište, nije još baratao skalpelom u cilju ljepote, stoga su komadi bili baš ono- prirodno dobro. Ma kaj dobro , odlično, ali nedostupno.
Kad bi zastao kod kojeg postera, uslijedio bi lagan udarac iza uha i vječna pouka- kaj gledaš ,to j..u samo odlikaši!

U samom kutu skladišta u polumraku se na lesonitnim vratima smjestila Njena slika.

Gledam i malo mi čudno. Na posteru , u svojoj karakterističnoj pozi, izazovno me gleda – Tina Turner. Slika je s koncerta, ona u središtu , obasjana plavim i zelenim svjetlima reflektora, blago raširenih nogu u tigrastoj minici ,prijeti da će svaki čas skočiti na pod skladišta.
Mislio sam, eto mi brata po rock n rollu, imat ću s kim popričati za vrijeme gableca, koji je mora se reći bio odličan. Uklapalo se to ukusno spravljano meso , s mesom koje je visilo na zidovima i ormarima.
Stiže momak tek prešao dvadesetu i veli :
Kaj, sviđa ti se ova pičoka?
Tina ? Naravno..!
Kak se zove, Tina? Nisam znal.. Ja u šoku, pa procijedim:
Tina Turner, pjevačica, velika zvijezda, pjeva Proud Marry ima super pjesme…
Čekaj, da, veli on, piše ovde sitno je..Ti na Turnir !?
Jebajga, nije turnir, nego Turner, Tarner se čita!
Ja mislio nekakva glumica , ne slušam ti ja taj rokni ga rok ,samo narodnjake i Mišu!
Pa, kaj si onda nju zalijepio tu?
Dobra je,,kaj bi joj delao, čovječe ! Podrapal bi je k’o stari Večernjak! A, ove naše pjevačice, sve su zakopčane do grla, nit cice nit guzice nemreš vidit..Ovo je zvijer!

Znamo da je Tina imala težak život, pa je sreća da za ovu situaciju nije znala. A, ja kao dobar pionir do danas sam čuvao svoju tajnu.
Zadnjeg dana prakse, točnije zadnji sat, iskrao sam se u pet do dva i nježno skinuo Tinu s ormarića, pažljivo presavinuo poster i izbavio je iz zatočeništva.
Na vratima moje sobe bilo joj je puno bolje!