KALA-d’Hondt

Izbori gotovi. Pobjednici likuju i slažu vladu, a poraženi kukaju i traže krivce za debakl. Svjetla reflektora uperena su u Zokija, Jacu, mikrofoni bilježe svaki pokret budućih ministara. Tek na marginama vijesti svoju kuknjavu upućuju ‘obijači izbornog praga’ – pravaši, svi osim Ružinih, Darinko, Bandić, ‘Punk-ertić’. Oni u Sabor neće, a tamo su se već vidjeli.

Tko se sve zaista i vidio na Markovu trgu od onih 3761 kandidata, koliko ih je jurišalo sa stranačkih, koalicijskih i nezavisnih ‘1 kroz 1’ listi… Vjerojatno, negdje duboko u mračnim neistraženim zakutcima podsvijesti – svi! Ako nisu imali nade, vjere i ufanja, zašto bi bili na listi? I sad kad su dobili svoje, za njih nitko ne pita, nikome nisu medijski zanimljivi, jer su u kampanji toliko ‘provaljivali’ da nikome, osim urednika emisija poput ‘Žive istine’ ili ‘Na rubu znanosti’, nisu zanimljivi.

Ovo je priča o autsajderima, koji će, ako ih Bog poživi i Izborni zakon opstane isti, opet u ljuti boj za 4 godine, iako bi svatko pametan, nakon šačice glasova koje su dobili, pljunuo, opsovao i zavjetovao se na doživotni celibat od kandidiranja pa makar to bio i natječaj za predsjednika kućnog savjeta ili kako se to sad zove… Ima nekoliko izreka koje pokušavaju objasniti neobjašnjivo, poput: ‘Što je to u ljudskom biću, što ga tjera prema piću?!’ Ili ona cajka: ‘Šta je to u tvojim venama, da te vuče tuđim ženama?!’ Ja ću prisnažiti s vlastitom umotvorinom: ‘Zašto oni koji nemaju tri čiste, svakih izbora jurišaju na liste!?’

I tako se mlado i staro, premlado i prestaro, nezreli i prezreli drznuše sastaviti svoje liste i skrpati čudnovate koalicije i upustiti u borbu za saborsku plaću i privilegije, a ni penzijica od osam tisućica ne zvuči loše! Oni koji jedva nose pola gajbe kisele vode iz dućana i teškom mukom donesu pola košare drva na prvi kat, drznuli su se stati na čelo kolone i postati nositelji cijele liste od 14 kandidata!? Sakupiše petsto potpisa bez po muke. Danas će ti naš čovjek potpisati sve, samo da nije potpis sudužnika ili jamca. Peticije, apele, kandidature, samo daj, samo za lovu ne pitaj! Pa kad su se kandidirali nekakve ‘Ladonje’, pop pjevači, popovi, rokeri, fejsbukači, liječeni alkoholičari, borci iz svih ratova unazad, osim 1. svjetskog… ‘Ajmo, idem i ja, pomisli naš zamišljeni kandidat pa krene u sastavljanje liste, a program će prepisat’ od nekoga… Ako ništa, ima program svakog petka u novinama, naći će se nešto korisno! Ako nisi baš familija s vladajućim ravnateljem, ne može ti žena postat’ čistačica u školi bez nekakvog pregleda i razgovora sa školskom pedagoginjom, ali u Sabor se može, onako – na veresiju. Nit’ pregleda, nit’ psiho testa, a kamoli kakav upitnik o pismenosti, općoj kulturi i, božemiprosti, fizičkoj spremnosti na brutalnu saborsku utakmicu. Prepone, hemeroidi, aritmija, giht, živci…? Pa se tako jave i grupe, koje bi teško prošle i prijemni za Riječki karneval, ali to je valjda demokracija. Najbolju umotvorinu, to jest ‘šatro’ definiciju demokracije na hrvatski način, čuo sam početkom pojave iste kod nas, početkom devedesetih: ‘Što je to demokracija? Ja te pošaljem u tri p.m., a ti odeš u onu koju sam odabereš.’ Eto, tu je negdje i nivo kandidata iz kategorije ‘Klaunovi i izgubljena starčad’.

Kad bi se predstavljali na teveu u onim ‘Bonus specijal’ emisijama, to je bila bolja satira od ‘Kazališta u kući’ i ‘Stipe u gostima’ zajedno. Izgledali su kao na brzinu sklepani seoski band, koji ide najprije mladencima ‘u pratnju’ pa će navečer zasvirati ‘na struju’. Šef parade, nositelj liste – to je frontmen i pjevač. Obavezno bi iza stolića s promidžbenim materijalom, upaljačima i balonima, stajala mlađa ženska, napadno našminkana, obučena u kratku suknjicu ispod koje bi se isticale metalik drečeče hulahopke. Svježe natapirana frizurica i torbica s placa. Motala bi se tu još dva tri lika, onako izgubljenog pogleda, kako znaju izgledati basisti i bubnjari takvih ‘ansambala’… Oni bi jedva čekali da tip s kamerom ode, da izvade onu ‘pljetenku’ pa da počaste sebe, a naravno i buduće glasače. I to je ekipa koja će nas izvući iz krize, otvoriti investicije, plasirati kapital u prave fondove, pa čak jednog dana predstavljati u Europskom parlamentu!? Kao što onomad Jahve reče: ‘lakše je devi proći kroz iglene uši, nego bogatašu doći u kraljevstvo nebesko’. Gotovo iste su im šanse dobiti jack pot na Lotu, kao i ući u saborski restoran kao gospon zastupnik.

Sve je to lijepo i zabavno, a onda dođe ona prokleta izborna noć. Naš kandidat, recimo Zgubimir Mlatimudanović, nervozan je i napet. Na ekranu odbrojavaju minute do prvih rezultata koje su prikupili ‘izlazni anketari’. Svako malo ide na zahod, a žena po običaju pizdi.
– Kaj si se ušpanciral, k’o krava ‘na cajtu’!? Seri, seri, to celi život jedino i delaš!
– A baš si mi ti nekakva podrška, samo laješ! A kad budeš gospođa ministarka…
– Ha, ha, ha, koji si ti siromak. Ako dobiješ deset glasova, budi sretan!
– A koga si ti zaokružila?
– Tebe sigurno nisam. I sad žalim onaj potpis u vjenčanoj knjigi! Sam vrag te meni donesal…
– Tišina, evo prvi rezultati! ‘Ajde, Bago, Bog te blagoslovio!
– ‘Ajde u birtiju gledat’, ja moram vidit kaj će bit’ z Larom i Jakovom! Tamo ti je ionako stožer, tebi i tvojim haharima!

Zgubimir se pokunjeno pokupi u pravcu ‘stožera’, ali usput je maznuo iz špajze dvije kobase, kruh od jučer, flašu orahovca i kanistar vina… Kakav je to stožer bez keteringa…

Zgubimir i njegova lista dobili su taman glasova koliko ih je i bilo na njoj – 14! U ‘stožeru’ su pojeli kobase, popili svoje piće, na veresiju zvali rundu za cijelu birtiju i polagano se razišli oko ponoći. Izborni neuspjeh, pa kaj! Tješili su jedan drugoga – I puno jači su spušili, nemamo kaj cvilit’! Bolje 14 glasova nego niti jedan! Sigurno ima i gorih rezultata. Bar nismo dizali kredit za financiranje kampanje, nabrajali su olakšavajuće okolnosti, usput stajući ispišati se podno plakata političke konkurencije.

– Sutra da si išal u mesnicu kupit’ sremske i zimske gavrilovićke, litru kruškovca i friški kruh! – vikala je iz svoje sobe gospođa Mlatimudanović, dajući izbornom gubitniku na znanje da zna i za gubitke iz špajze.
– Ma, malo je falilo da pređemo prag… Po onom D’Hondt izračunu, mi mali smo ostali ispod praga, znaš… – petljao je Zgubimir.
– Ne bi tebi pomogal ni Faks Helizim ni Kala-dont ni Ava, a bogami ni mister Muskulo i onaj… Mister Pro, propeler…. Operi dobro zube, kaladont ti je u čaši, i ajd’ spat’, jebala te politika. Man’ se ćorava posla!

Jedva prešavši prag spavaće sobe, uvukao se u krevet. San nije išao na oči, a samo mu je glavom strujala pjesma ‘Don’t worry, be happy’. Don’t, don’t…