Kardioneurološka

Dok sam bio mlad, jak , smeđokos s tek pokojom sijedom, dok sam vidio na oba oka, radio 25 sati na dan,(ustao bi uvijek sat ranije), tek u obliku meteorske brzine znala mi je po rubovima podsvijesti prohujati misao – čovječe, daj zakoči malo!
Tu bi nelagodnu pojavu znala pratiti i crna slutnja od kakvog nasilnog zaustavljanja te nezaustavljive zvijeri , u obliku onih nedajbože događaja poput straha da ne zaspim za volanom dok se premoren vraćam sa svirke ili bilo kakvog derneka, bojao sam se srčanih udara svih vrsta, jer me visoki tlak stalno tlačio, a onaj udar koji mi je zimus zveknuo šamarčinu – moždani, bio je na dnu drafta!?
Sad, deset mjeseci iskusniji i definitivno pametniji, mogu sa zadovoljstvom konstatirati – dobro je! Štoviše, odlično je …
Provodeći “Advent na neurologiji” , a nema me ni pola, što sam sve već opisao, hvatajući svaku pozitivnu misao kao žedan kapljice vode u pustinji, nisam mogao ni u najluđim i najoptimističnijim snovima pomisliti da ću u ovoj 2023. ,koju iz revolta prema njenoj prethodnici koja me tako ošamarila i ritnula, nisam budan htio dočekati, već sam oko 21 sat utonuo u mirnu zagorsku noć, da ću samo devet mjeseci kasnije doslovno skakati u zrak od sreće koju je mom – mozgu donijelo- srce! Točnije- serce. Moje drago serce.
Nagradni natječaj za kratku ljubavnu priču, koja na neki način mora biti vezana uz Ozalj, pismo koje je noć uoči smaknuća Petar Zrinski pisao svojoj Katarini, a koju raspisuje tamošnja Knjižnica i čitaonica, jedini je natječaj , osim onog koji već 25 godina postoji – Književnog kruga Karlovac, na koji sam slao priče i natjecao se. Do ove godine poslao sam tri priče, svake druge godine po jednu, Nisam više jer me malo mučila tako zadana tema, a ja više volim kad maštu pustim na pašu, pa ona pokrene prste na tipkovnici .Niti jednom nisam ušao u krug pohvaljenih, što me dosta deprimiralo, priznajem. Kao i svi koji nešto pišu, uvjeren da je to super, a poput gromobrana bi me prizemnio pravorijek žirija, koji me nije doživio.
Svašta sam pokušavao – opisivao bih muke našeg čovjeka u ekstradicijskom zatvoru u Kanadi, povlačeći paralelu s uzništvom Frana Krste i Petra, prisnaživši sve s domoljubnom pjesmom „Lava dva“ koja govori o njihovom junaštvu i stradanju. Nije prošlo.
Idući put sam zamijesio priču o glazbeniku koji je tekst pisma Katarini preveo na engleski, uglazbio, pa se probio s pjesmom čak do Eurosonga !? No pasaran.
Ideja za priču „Tko igra za raju…“, došla mi je baš na neurologiji na Švarči. „Popisivao sam štetu“ na mozgu, pa kako bi se uvjerio da pamtim to koda je bilo danas, kad je babo Atif otiš’o od nas, u ruci mu piva za reverom značka FK Sarajeva..i tako dalje, recitiram si mumljajući u bradu, a kad sam došao do ključnog stiha, njega zamijesih ovako : ‘ko igra za raju i zanemaruje zakone fizike i biologije, završit’ će karijeru s moždanim na odjelu neurologije!?
Izmamilo mi to osmijeh na obješeno lice, ali ideja da proširim tu umotvorinu držala me sve dok nisam vidio da je raspisan ozaljski natječaj, a meni je u tih par mjeseci u glavi već bila trasirana skoro cijela priča čiji kostur sam vrlo nesigurnom rukom zapisivao na papiriće u bolnici, također u svrhu radne terapije.
Na kraju sam izmislio mjesto na Žumberku po imenu – Blatnik, koje je u pjesmi „Pušenje“ zamijenilo Vratnik , pa mi se tada, kako bi to rekao Mišo Kovač, spojilo nebo i zemlja!
Poslao je šefu Knjižnice Bogdanu,kojeg ja s razlogom zovem Bogom dan , on žiriju i valjalo je cijelo ljeto čekati pravorijek Stručnog suda, koji priče dobivaju pod šifrom, a ove godine stiglo je 63 rada.
Cijelo sam vrijeme imao onaj dobar osjećaj, kao nikad do sad. A ja dobro znam što je iščekivanje ocjene loše napisanog testa u školi, kako je slatko iščekivati kad znam da sam poslao dobru priču, a to mi se dogodilo tri puta na karlovačkom natječaju gdje sam bio jednom drugi (Aran) i dva puta pohvaljen.
Ako kažem da nikada u školi nisam prošao s pet !? Da nikad nisam dobio nikakvu plaketu Grada ili bilo koga, da nisam dobio značku „Primeran vojnik“ u JNA, da nisam u obje vojske zaradio nikakav čin, da me nitko nikad nije predložio za članstvo u Partiji (Bogu hvala), da nisam imao promociju diplome (ona Kod Miloša“ se ne računa), onda vam je jasno što mi pobjeda na jednom takvom Natječaju znači !?
Da, Pulitzer, kratkopričaški Oskar!
Kad sam pročitao poredak sa svojim imenom i prezimenom na vrhu, zaista sam lebdio pola metra iznad zemlje ! Jedan od 5 najsretnijih trenutaka u životu, definitivno…
Sve to u Ozlju, u gradu i u kraju u kojemu se osjećam tako dobro i dobrodošlo. Još s kraja osamdesetih kada sam konobario na svadbama u Starom gradu , pa preko vođenja Seoskih igara u Vrhovcu, martinja, maškarada, svirki, sve do vođenja Svečanih sjednica u istoj dvorani u kojoj sam jurišao s tacnom punom pića i rukama punim odojka, janjetine i naravno – naravnih sa šampinjonima…
Sad se krug zatvorio, vratio sam se na mjesto dobrog čina, bez natruha zločina, pun ponosa i beskrajnog zadovoljstva.
Napisat ću i ovo, uz nadu da me neće opet netko prijaviti Povjerenstvu za ravnopravnost spolova, kao za „Ubodenu“ – ja sam jedan od rijetkih koji se može pohvaliti da su mu dvije od tri ovomilenijske ozaljske gradonačelnice uvijek bespogovorno – dale !?
Davale su mi ključeve Grada na maškaradama, niste valjda nešto drugo, sram vas bilo ako jeste – pomislili!
Ja sam ga, naravno, na kraju dana pokorno vraćao, kao što sam se svih ovih godina u Ozalj redovito vraćao, odlazeći uvijek s osmijehom doma.
Na svečanosti dodjele uz sve spomenute gradonačelnice bilo je puno dragog svijeta, a moje serce i mozak punili su se zdravom krvlju i dobrim kisikom, do te mjere da sam ih počastio i vlastitom umotvorinom, koju nek’ koriste u turističke svrhe , ako im se sviđa… Kuća časti:
Ozalj vas vabi u svoj kraj , ako se iskoriste sva slova njegova imena iz Azelije nastala, ovako :
Otkrijte
Zaista
Autentičnu
Ljepotu
Ja, jesam.