Karlovčani pružaju i psihosocijalnu pomoć na Banovini:Vezali smo se za te ljude, teške su to priče

Od 28. prosinca nakon prvog potresa, a onda i sve dane nakon toga, pisali smo o tragediji koja je pogodila Banovinu, ali i o snazi i dobroti naroda, humanosti, kuharima, vatrogascima, statičarima, volonterima, rupama u Mečenčanima… Sada je došao red na tim ljudi koji od prvoga dana ove godine obilaze teren i pružaju psihosocijalnu podršku iliti toplu riječ, utjehu i zagrljaj.

Psiholozi, socijalni radnici, socijalni pedagozi, profesori volonterski su se priključili Interventnom timu za psihosocijalnu podršku Crvenog križa Karlovačke županije samo dan nakon potresa.

-U timu ima 22 stručnjaka i organizirali smo se tako da po četvero ide svaki dan na područje Gline, kaže nam voditeljica tima Sanda Lovrić. Tim je do sad obavio oko 700 do 800 razgovora uključujući i sve one koje konstano prate od prvog dana ove godine.

Podrška starima, mladima, djeci, pomagačima… svima kojima treba

Od samoga početka radili su dvije vrste pružanja podrške – u organiziranom smještaju u Drvnom centru u kojem je tada bilo stotinjak ljudi koji su izgubili domove te u centru Gline i okolnim selima s ljudima koji su ostali bez krova nad glavom ili s onima koji nisu bili sigurni smiju li boraviti u svojim kućama.  Pomagali su i pomagačima – vatrogascima, spašavateljima, djelatnicima Crvenog križa, volonterima…

I nisu bili sami. Suradnja je odmah ostvarena s Centrom za socijalnu skrb Glina, glinskim Crvenim križem, s psiholozima Sisačko – moslavačke županije i timom psihijatara bolnice u Popovači.

-Cilj psihosocijale podrške je praćenje onih kategorija ljudi kod kojih smo uočili da su preplavljeni emocijama straha, panike i svih onih emocija koje se javljaju kao posljedica doživljenog potresa i njih pratimo do kraja, kaže Lovrić.

S njom su u timu u utorak bili i Nataša Horvat, ravnateljica karlovačkog doma “Vladimir Nazor”, profesor iz MIOŠ-a Marko Samardžija i Boško Rupčić iz Doma za odgoj na Baniji.

Najteže je gledati oči ljudi koji pate

-Najteže je gledati u oči ljudi koji su u patnji, ali i koje odaju zahvalnost svaki puta kada im dođemo, ispočetka, govori nam Lovrić.

-Na prvu ljudi nisu tražili pomoć nego su je se odricali u korist nekoga kome je potrebnija. Ta jedna skromnost ljudi me najviše fasciniralo, kaže Samardžija.

-Svaka priča, svaka obitelj, kuća, kućni broj je za sebe, svaki od njih treba neku vrstu pomoći. Tek jedna ovakva katastrofa dovela nas je u stanje da obratimo pažnju na njih i otkrijemo štošta – od zanemarivanja djece, neriješenih statusnih prava, dodaje Rupčić.

-Najupečatljivija je skromnost starih ljudi. Po tome se vidi da i prije ove situacije koja ih je sada dovela u nezavidan položaj, nisu možda lakše živjeli. Pomoć koju im nudite primaju s toliko skromnosti, naglašava Horvat.

Gdje si bio nigdje, što si radio ništa

Svako jutro tim iz Karlovca prvo stiže u Glinu kod kolega iz tamošnjeg Crvenog križa. Dogovaraju kome se toga dana ide, sve se zapisuje. Usput se nosi i hranu i ostale potrepštine dogovorene dan prije.

86-godišnja Milica i godinu stariji Milan iz Gline prvi su na popisu. Kuća je opasna za život, moraju biti u kućici u dvorištu. Sve ima, kaže Milica, ništa joj ne nedostaje. Negoduje jedino što im se donosi previše hrane.

-Grehota je bacati hranu, dijete moje. Nama toliko ne treba, kaže.

U kuću ulazi, a kada joj Marko i Sanda govore da ne smije jer je opasno, oči su joj se napunile suzama.

-Cijeli vijek radiš, muči se i odjednom nemaš ništa, gdje si bio nigdje, što si radio, ništa, govori.

Jedina joj je želja vidjeti sina. Nije u Hrvatskoj, čuju se, ali telefon je kući.

Djeca u velikom strahu od potresa

U Glinskom Novom Selu tim obilazi jednu višečlanu obitelj. Smješteni su u dvije kućice. U jednoj su baka i najstariji unuk, u drugoj otac i majka s dvoje najmlađe dječice. Starija kći je Zagrebu. Naizgled je sve u redu, polako se navikavaju na život u privremenom domu međutim kod četverogodišnje Ines i petogodišnjeg Andreja vidljiva je regresija, kaže Sanda – djeca ponovo imaju dude.

Majka govori da se ih tražili nakon jednog u nizu potresa koji su uslijedili nakon onog velikog.

–Uzeli smo dude zbog potjesa, jako se dmala kućica, kažu nam beba Ines (kako se sama predstavila) i Andrej.

-Sva djeca su u velikom strahu, gledaju svoje roditelje, njihove strahove i u jednoj su nestabilnoj fazi u kojoj se neminovno pojavljuje strah. Kažu stručnjaci da je strah od potresa jedan iskonski, pravi strah i kad ti jednom uđe u kosti ostaje danima, pojašnjava Sanda. Za djecu kod koje se primjete neki ispadi ostavit će kolegama koji će nastaviti raditi na terenu nakon što se karlovački stručnjaci povuku.

Teška priča iz sela Slana

Katica i Stjepan iz Glinskih Poljana bolje su nego prije nekoliko dana. Iako im je kuća dobila zelenu naljepnicu potres je ostavio traga na njima. Smirili su se čim su uspjeli otići do djece i unučadi u Majskim Poljanama i uvjeriti se da su svi dobro.

Koji kilometar dalje u selu Slana kod 83-godišnje Barbare i njene kćeri Katarine druga priča. U odnosu na prethodni posjet, stanje se pogoršalo, otkrivaju nam stručnjaci iz tima. Njihova kuća je također “zelena”, ali Katarina se teško nosi s emocijama.

Prošle godine imala je tešku opraciju od koje se dugo oporavljala. Tek što se vratila iz bolnice u rujnu joj je preminuo suprug, a onda je zatresao potres. Sa svakim novim Katarina tone sve dublje – ne jede, ne spava, samo plače.

Tim pokušava pronaći rješenje, kontaktiraju obitelj, liječnicu, psihijatre i socijalne radnike. Situacija je komplicirana, ali mreža stručnjaka koja je formirana čim su karlovački volonteri stigli na teren, pokazalo se i sada, prilično dobro funkcionira.

Za kraj odlaze u Topusko. U lječilištu obilaze građana koji nisu imali kamo otići. Nije im loše, govore, ali radije bi kad bi mogli natrag u svoj stan, kuću, dom. Na to će ipak morati pričekati.

Tim za psihosocijalnu podršku Karlovačke županije na terenu ostaje  do kraja siječnja točnije do ove nedjelje. Nakon toga se, kao i brojni drugi volonteri povlače. Boško nas uvjerava da ove ljude neće potpuno napustiti.

-Vezali smo se za te ljude, oni prepoznaju nas, osjećaju sigurnost, a ta sigurnost nama je obaveza da ih ne zaboravimo. Jer, tolika je pažnja sada skoncentrirana na njih, ali svakim danom je sve manja i nekako želimo da ne budu zaboravljeni. Što se tiče nas volontera Crvenog križa sigurno i neće.

Sve što su radili zapisat će u izvješće i proanalizirati. Vjeruju da će njihovo iskustvo u pružanju psihosocijalne podrške, ali i funkcioniranje različitih stručnjaka na terenu nakon potresa biti korisno i ući u neke buduće protokole za postupanje u slučaju da se ovakve situacije ponove.