Kijevska liječnica mir je našla u Tomašićima kraj Lešća: Život je samo jedan, a ono što je danas ne mora biti i sutra. Prva mi je želja vratiti se u Ukrajinu

Kijevsku kliniku i liječničku karijeru radiologinje, odnosno specijalistice ultrazvuka i zdravstvene skrbi, Ukrajinka Ievgenija Grigorovska trenutno je zamijenila ulogom majke u selu Tomašići, nedaleko od Lešća.

Ratni vihor  u njenoj domovini donio ju je u pitoreskno selo gdje je našla mir za svoja dva sina, petomjesečnog Leva i šesnaestogodišnjeg Oleksia. Trenutno živi “šahovsku” ploču života, s mislima u domovini i željom da se čim prije vrati, te brigom da njena beba odraste u zdravoj i mirnoj sredini.

Živjeti rastrgano i otići iz domovine situacija je o kojoj mogu svjedočiti samo oni koji su je i kušali, a ova liječnica do zadnjeg trenutka, onog 24. veljače u 5 ujutro, nije vjerovala da će biti rata. Uspješan poslovni život vlasnice klinike i liječnice te majke i supruge rasprsnuo se sa zvukovima zračne uzbune tog kijevskog jutra.

Bio je to normalan život, radili smo puno, ulagali u kliniku. Tog jutra sve je stalo

-Paralelno sam radila i u bolnici i u svojoj klinici tijekom zadnjih 10 godina, a prije toga radila sam i u dječjoj bolnici u Kijevu. Sve je bilo vrlo dobro, imali smo normalan život, radili puno, odlazili na odmor pa i u Hrvatsku, sve je bilo super. Većina nije vjerovala u rat, dok tog jutra u 5 ujutro nismo čuli sirene i bombe, kaže Ievgenija.

Tad je uslijedila jedna od najtežih odluka u njenom životu – odlučila je otići. Roditelji su joj rekli da ostaju, baš kao i suprug, a ona je sjela u automobil, uzela stvari koliko je mogla i krenula na put. Kap koja je prelila čašu bila su ruska bombardiranja Harkiva, Buče, malih gradova oko ukrajinske prijestolnice.

-S bebom koja je tad imala tri mjeseca, shvatila sam da nema mogućnosti da u takvoj okolini ostanem, kaže Ievgenija. Najviše je strijepila od nedostatka hrane za bebu, dotad je dojila, a onda od stresa i ostala bez mlijeka.

Sedam dana nakon invazije, napustila je Kijev. Nije znala kud bi i kako bi.

Uzela je stvari i sinove u automobil i otišla

– Stavila sam sve stvari koje sam mogla u automobil i otišla. Vozila sam kroz zapadnu Ukrajinu, bio je to tad najsigurniji dio, prema Lavovu. Put je bio užasan, čuli smo bombardiranja i te grozne zvukove cijelim putem. Prvi dan prešla je 200 kilometara, a sa sinovima je spavala u zgradama za studente.

Onda je stala zbog kvara elektronike na automobilu i ostala oko tri tjedna na istom mjestu, još u domovini, čekajući popravak. Bio je to period “ni na nebu, ni na zemlji”. Čim je automobil popravila, krenula je dalje i tad već odlučila kuda će.

-Na žalost, nije bilo mjesta u Ukrajini gdje bi moja beba bila sigurna. Shvatila sam da moram ići van.

Prijateljica Maryna spojila ju je sa Sanjom, a tada je osjetila dobrotu naših ljudi

Tada na scenu stupa njen dugogodišnja prijateljica, kolegica sa studija, Ukrajinka koja radi u karlovačkoj bolnici kao ginekologinja, Maryna Kharchenko.

-Nas dvije se znamo, studirale smo zajedno, poslala sam joj mail, znala sam da je u Hrvatskoj.Maryna je prijateljica sa Sanjom Vukmanić, a onda je Sanja angažirala svog kuma Damira Šimanića. On je Ievgeniji ustupio novouređenu kuću u Tomašićima gdje je našla svoj drugi dom.

Ne krije svoju zahvalnost dobrim ljudima, a najviše se zbližila s Damirovom majkom.

– Teta Mare je super, kaže nam. I doista, teta Mare malog je Leva prigrlila od prvog dana, a Ievgeniju još više.

-Puno ljudi mi pomaže, zahvalna sam im, kaže ganuta dobrotom ljudi koju je ovdje osjetila.

Ovo joj nije prvi susret s našom zemljom. Prije desetak godina bila je na odmoru u Novom Vindoloskom i to pamti kao lijep doživlja.

Hrvati su mentalitetom slični Ukrajincima

– Bila sam u puno zemalja svijeta, no Hrvatska je krasna zemlja s krasnim ljudima. Puno je zajedničkih stvari Hrvatima i Ukrajincima, u mentalitetu prije svega. Hrvati su mi i tad bili kao Ukrajinci. Iskreno, poslala sam mail i u Švicarsku, Rumunjsku, pitala sam prije svega gdje bih se mogla zaposliti, naći posao, radila bih i kao čistačica. Znate, nisam uopće znala kuda bih, samo sam razmišljala i o tome i sada mislim da moram početi raditi. Ne znam koliko će sve to trajati, no znam da moram raditi.

Potraje li ova situacija, očekuje je nostrifikacija liječničke diplome u Hrvatskoj, no to joj je druga želja. Prva je da se čim prije vrati u Ukrajinu.Želja za domovinom i cijela situacija i danas izazivaju suze u njenim očima. To je plan A.

-To mi je najveći san, da se vratim doma, kući. Ovo je nemoguće, govori vidno potresena.

Dok to ne bude moguće, na sceni je plan B, boravak u Hrvatskoj. Zato brižno uči naš jezik i izvrsno joj ide. Otkriva nam da je u Ukrajini puno učila, niz godina studirala i da nikad nije razmišljala da će ponovno morati učiti.

Ne znam zašto Rusi žele našu zemlju, ne razumijem, sve su uništili

A dotad brižno uči hrvatski jezik i izvrsno joj ide. Dvaput tjedno odlazi u karlovački Crveni križ zajedno sa starijim sinom, a njen učitelj  Volodymyr Kubinskyy, za nju ima samo riječi hvale.

Dane provodi u učenju i majčinskim obvezama, čuje se s roditeljima i suprugom, no na telefon ne pričaju o ratu. -Sigurnije je to ne činiti, a svaki dan pratim vijesti iz Ukrajine.Svaki je dan isti, ništa se ne mijenja. Nekad naše snage idu naprijed, nekad ruske. Znate, nikad to više neće biti isto, nekad su nam zemlje bile povezane. Sad ne mogu reći to. Imala sam puno prijatelja u Rusiji, kolega, studirala sam tamo, ali to je sada prošlost. Sve je stalo. Ne znam koliko će vremena trebati da se to ponovno poveže. Možda djeca moje djece, nekad. Oni su sve uništili, te veze, odnose.

Zašto Rusi žele njenu zemlju, nema suvisao odgovor.

-Hm, ne znam. Stvarno ne znam što im treba. Ne razumijem. Baš kao što ne razumijem zašto ubijaju ljude, zašto su stradali ljudi po Mariupolju, žene, trudnice, ne znam, zaista…

Da joj je teško i kao majci i supruzi, ali i liječnici, jasno je kao dan. Privatna klinika u koju su ona i suprug uložili znatna sredstva je uništena.
– Bilo je to moje treće dijete, bombe padaju blizu nje, zatvorena je, kaže Ievgenija.

U nekim samotnim trenucima plače. Ne stidi se toga, no muka koju ona kao i milijuni njenih sunarodnjaka prolaze, niti ne može naći drugi izlaz iz duše već kroz suze.

Najvažnija su joj djeca, stariji sin ima online nastavu iz Ukrajine, a velika mu je želja da se vrati u domovinu. Njegovi prijatelji rasuli su se po cijeloj Europi, od Austrije do Njemačke.

– Teško je, znate, ali prođe to sve.

Život je samo jedan, sutra više ne mora biti isti kao danas

S roditeljima se često čuje, otac joj je po struci inženjer i sada je u velikom poslu jer obilazi zgrade u Kijevu i okolici te određuje koje su moguće za obnovu, a koje za rušenje. Zajednički nazivnik u razmišljanju svih Ukrajinaca je da doista ne znaju što ih čeka i što je u ruskim glavama, što nosi budućnost.

-Danas si siguran, sutra više nisi, doista nisam mogla do tog jutra u 5 sati vjerovati da će se išta dogoditi. Probudite se i pitate što se događa, je li ovo moguće. Sad shvaćam da je sve moguće.

A kad je pitamo što ju je ovo vrijeme rata naučilo, kratko odgovara ono što je pojmila i kao liječnica, a sada i kao prognanica:

-Imam samo jednu poruku. Svi bi trebali shvatiti da je život samo jedan i da je svaki dan vrlo važan. Već sutra može biti drugačije.