Klek

On me oduvijek fascinirao. Velik, jak, visok, dominantan…Zaljubio sam se u njega, baš na prvi pogled. U stvari, hm, na prvo povraćanje. Tko je on ? O čemu se radi ?
Kad me prvi put mama povela sobom na put, a išli smo k tati koji je negdje na gornjem toku Kupe izrađivao konstrukciju i montirao mlin, u autobusu na putu kući bilo mi je zlo. Mali seljački želudac nije izdržao sve zavoje Gorskog Kotara, pa sam punio vrećice, kao da sam pojeo tablu špeka i lonac žganaca. Stali smo, kod Vrbovskog, pamtim i brkatog šofera koji je onako sažalno rekao: Ajde mali, u’vati malo zraka, eno ti Kleka, sad si blizu doma ! On je palio cigaretu i gledao u pravcu hridi koja je dominirala okolicom i izgledala tako moćno. Ali , istovremeno, meni nekako zaštitnički…Njegovo krupno tijelo bilo mi je u tom trenutku slabosti ,zamjena za očevo krupno tijelo i snažnu ruku. Slabost je nestala, mučnine niotkud, iako je do Karlovca još stotinu zavoja. Gledao sam u pravcu Kleka, sve dok ga nije nestalo s vidika. Presjeli smo u lokalni bus, a Klek mi je još jednom namignuo dok smo se vozili preko Slunjskih brda. Sigurno je bio ponosan na mene ,jer sam prestao rigati kao običan balavac, a ipak sam ja veliki dečko, koji će na jesen u prvi razred.
Prolazile godine, prošla i desetljeća, starina iznad Ogulina ispraćala me u školu na Turanj, pa u Karlovac, na sve izlete, u vojsku u Novi Sad. A još me veselije dočekivala na povratku sa svih putovanja, kraćih i dužih. Ako mi je u autobusu i bilo zlo, kad bi u vidokrug iskrsla njegova figura, zlo bi kao rukom odnešeno, nestajalo.
Ta me privlačnost počela pomalo i strašiti. Ljudi se vežu za druge ljude, za životinje, biljke, a za planinu, a da nisi planinar nego obični šetač šumama nadohvat kuće, nisu to baš čista posla…
Istina, nisam imao prilike popeti se na vrh, ali želja je bila sve jača. Svoju fascinaciju tim vrhom Velike Kapele otvoreno sam kazivao, pa su me planinari svako malo pozivali da im se pridružim u pohodu na tu ‘iljadu i nešto metara visoku kotu. Kao kad ti se pruži šansa da otplešeš s curom kojoj se bojiš prići, tako sam i ja iz nekakvog straha izmišljao razloge da im se ne pridružim. Vuklo me gore, a istovremeno mi je bila slatka ta apstinencija i iščekivanje…Bio sam kao stara cura, koju svrbi, a ne da…
Svake godine, prvu nedjelju u siječnju planinari se okupe kod planinarskog doma, a najhrabriji i najtrijezniji, jer ipak se silvestarske pare još motaju glavom , i na vrh ,gore pod odašiljač.
Čak sam u jednom intervjuu, na pitanje imam li neostvarenih želja, na stranu stavio planetarnu glazbenu popularnost i procijedio: Želja mi je, popeti se na Klek!? Vjerojatno su čitatelji mislili, da se zezam…Kuka – Zmaj Abesinski, ponudio se kao vodič, ali odbio sam ga kao i sve prosce do tada..
I, onda je došlo vrijeme korone. Vikendi bez svirki , nedjelje se same nude za izlete… Kako sam želio poduhvat osvajanja „uspavanog Kraljevića Marka“ napraviti jedino u društvu obitelji, tako sam i nabacivao ideju, kako bi ta šetnja na brdo gdje vještice prave red, baš sad u nedjelju došla na red. Prognoza dobra, malo vjetrovito, ali bez kiše i oluja.
Pristale moje ženske, obje, osim najmlađe, jer je ona pentranje po brdu radije zamijenila za brže surfanje ,već opjevanim sporovoznim internetom, dok je kuća prazna , a svi megabiti njezini!
Iskrcali se u Bjelskom, a ja sam ga putem fiksirao pogledom, poput boraca u ringu, prije nego se oglasi gong. Sad si moj macane , nemoj slučajno nahuškat one svoje kućepaziteljice da me odnesu prema Bjelolasici, prije nego te pregazim i zajašem na vrh, na tjeme visoko…
Iako potpuni” rookie”, kao i moja ženska čeljad, stigli smo brzo do Doma na 1000 m visine. Bez oklijevanja, da se netko ne predomisli, kozjom i kamenitom stazom valjalo je izvršiti naum i skinuti veliki teret sa srca. Nije bilo lako. „Kraljica majka“ ipak nas je sačekala pedesetak metara ispod vrha, jer joj pentranje na tu našu Himalaju uz pomoć štrika, koljena, i laktova više nije bio gušt. Ozana je zato stoički podnijela sve napore i bila neophodna podrška i meni, iako ja tada ne bih odustao ni da me Kraljević Marko i Musa Keseđija zajednički pokušaju baciti u pravcu Đulina ponora…
O osjećaju, kad sam dotaknuo vrh, neću. Samo sam ponavljao u sebi- Jesam te ! Jesam te. Moj si!
Nisam ponio zastavu da je zapiknem , ali ona leprša u mom srcu i mozgu.
Po povratku doma, jer gore ,na tom svetom mjestu se ne jede, smazali smo cijelu kobasu i kolut sira. Ipak je to bilo hodočašće koje sam čekao cijeli život .
Klek sad gledam s još više ljubavi. Dok njega vidim, dom je blizu…