K’o rane devedesete

Korana ranih devedesetih. Kraj rijeke hotel. U hotelu sve što urbana sredina treba. Restorani, banket sala, apartmani, aperitiv bar, kafeterija, taverna, saloni, frizeraj, pediker, kuglana, duty free shop, sobe… Sve je bilo tamo, uključujući švercere, preprodavače deviza, prodavače raznih vrsta magle, lokalne i globalne probisvjete. Parkiralište puno autobusa, ali i ‘stojadina’, ‘tristaća’ pa i Mercedesa i talijanskih registracija, kad navrate lovci i ribolovci.

A onda je sve to nestalo za nekoliko radnih dana vrijednih ruku i neumornih vozača kamiona i kombija, koji su iskoristili ratno stanje za nesmiljenu pljačku. Još se prašina od granata i razbacana šuta nisu ni slegle, a već su lešinari trpali u rance bešteke, iznosili bijelu tehniku i sve što im je palo pod ruke termitske. ‘Evakuacija’ pokretnina i dijela nekretnina je potrajala nekoliko tjedana pa kad su Karlovčani, u trenucima rijetkih primirja, primirisali do ‘Korane’, mogli su vidjeti tek oglodani skelet i rastureni ponos HUP-a ‘Korana’. Umjesto grupe ‘Ka’ svirao je vjetar kroz razbijene prozore. Umjesto frizera Darka, sve su podšišali Varaždinci i domaći izdajnici. Umjesto kugli ‘u pune’, na pročelje su udarale kugle iz Mekušja, s Turnja i Popović Brda. Umjesto gostiju koji su gužvali plahte, u sobama su se parili štakori… Kako tada, tako i danas. U suton ta me zgrada podsjeća na kulise brojnih filmova. Mad Max, Dan poslije, Drakula… Poput kakvog postapokaliptičkog feniksa, na ćošku kraj brane radi Caffe bar ‘Slap’. I to je sve. Sve ostalo spada u zbirku hrvatske nesposobnosti, javašluka, nezainteresiranosti. Pravosudno-gruntovno-dužničko-vjerovnička trakavica nadmašila je po trajanju i beskonačnosti sve meksičke, brazilske i turske sapunice zajedno.

Prije pet godina naš razred slavio je 25 godina mature. Svoju smo praktičnu nastavu odrađivali uglavnom u ‘Korani’. Gospon Božo iz Zagreba i domaći mentor Slavko učili su nas sve tajne struke. Hotel smo znali k’o vlastiti džep. Pa smo, rastajući se, poželjeli da iduću 30. godišnjicu proslavimo u obnovljenom hotelu ‘Korana’… Ah, puste tlapnje srednjovječnih ‘Koranonostalgičara’… Ove nam je godine ta obljetnica pa jedino da organiziramo paljenje svijeća na ulazu hotela i polaganje vijenaca pod šank aperitiv bara. Mile Sokolić ili ja mogli bi održati i prigodan govor za pokojni hotel, pa onda kod Petrića na karmine…

Radna verzija govora:

Dragi naš pokojniče, neprežaljeni naš hotelu!

Evo, u ovom tužnom trenutku, dok stojimo nad tvojim otvorenim grobom, a otvoren je još od ’91. godine, došli smo ti odati počast i ispratiti te u bolji svijet. U svijet gdje nema patnje, u svijet gdje ćeš opet biti mlad i duše pune veselja i sreće. Tuga i jad, žalost i nevjerica prožimaju sve nas koji smo u tebi, dragi naš Učitelju, činili svoje prve korake s tacnom i ubrusom u ruci. U tebi smo kovali svoje životno željezo, učili kako se pošteno radi i živi. Tvoje sale i sobe hranile su nas kruhom i duhom. Imao si veliko srce i još veći prostor. Bio si ispred svog vremena. Koliki su neuki udarili nosom u tvoja automatska vrata, žureći u tvoj zagrljaj… Koliki su prvi puta kušali ‘ono’, dobivši komadić noći od dama koje su namirile talijanske lovce i ribolovce… I garderobe nas na praksi mogle bi ispričati puno lijepih priča. Niti vešeraj s hrpama plahti nije zaostajao.

A onda je nestalo ljubavi, nestalo je struje, zapucali su na grad, a ti si im bio prva meta. Smrtni hropac bio je dug i bolan. Bez anestezije operirali su po tebi. Ti se nisi dao, ali barbari su bili brojniji i jači. Oglodaše te do zadnjeg komada parketa, odnijeli su i zadnju soljenku, mesoreznicu, hvataljku za led…

Tužni smo i neutješeni, ali bolno bespomoćni. Mi, tvoji štovatelji, gledamo kako se nad tvojim izmrcvarenim tijelom igra đavolji ples onih koji su te trebali utopliti, izliječiti i ponovo vratiti u život. Svakim danom kopnila je nada da će se to zaista i dogoditi. I evo, dočekali smo današnji događaj, stojeći pred tobom i sami već pogureni, sijedi, ćelavi, umorni. Obilazimo tvoj otvoreni grob i odajemo ti počast kakvu zaslužuješ. Počivao u miru, dragu naš hotelu, neka ti je vječna slava i hvala!

Dolaze trojica u crnom. Jedan ima klarinet, drugi gitaru, treći pjeva:

Otišo je hotel moj polako
otiš’o je stazom što vijuga
Rasturile ga naše vrijedne snage
sve do rijeke kojom teče tuga

Otiš’o je s mirisima jutra
da l’ je znao da se vratit’ neće

I za kraj još samo da opišem jedan događaj, koji se u hotelu dogodio ’83. ili ’84. Mislim da je to bio najveći skandal u povijesti tog objekta. Legenda veli ‘vako: U hotel došla Milka Planinc sa svitom. Upravo su otvorili novoasfaltiranu cestu kroz Mrzlo Polje, pa malo na večericu. Sve po protokolu bilo je do trenutka kad se na parkiralištu pojavio Iva. Osobenjak i pomalo neobičan lik, sklon raznim psinama i nepodopštinama. On je pod rukom nosio dvije domaće guske?! Zakoračio je kroz već opjevana samootvarajuća klizna vrata i pravo u salu gdje je predsjednica Saveznog izvršnog vijeća taman srkala juhu s domaćim rezancima. Osiguranje se još nije ni snašlo, a Iva je štapom tjerao guske i usmjeravao ih: ‘Ajd Milka, ‘ajd… Milka, ne skreći s puta! Milka! Milkica, dobra si ti guska…

Performans je brzo prekinut. Žbiri su uhapsili Ivu, naravno i guske. Iva je sproveden u Ulicu 6. maja (današnja Haulikova), a sudbina guske Milke i kolegice misterij je koji nikad nije razriješen. Kad se gonič gusaka vratio iz zatvora, pitali smo ga ‘Kod Miloša’ zašto je to napravio? U janjca se kladio s kumom da će on Milki dotjerati guske pred stol. Obećano, učinjeno. Janjca su okrenuli kad je Iva prvi put iz Lipovice pušten na vikend. Gdje je sad Iva, ne znam. Dok ‘ukleti Koranez’ još luta maglom. Baš kao guske u magli…