Kobile

U kasnu jesen 1856., u divljinama i rubnim dijelovima prerija Divljeg zapada, lutala su mnoga krda divljih konja. Uporni i hrabri doseljenici lovili su divlja grla i pripitomljavali ih zatvaranjem u (OK) korale. Koral je kulturniji opis prostora ograđenog vrlikama i podužim granjem, koji se koristio kao “open air” štala.

Da bi se znalo koje čija su goveda i konji, valjalo ih je označiti. Nagledali smo se u westernima i načitali u romanima, kako su to majstori kauboji rješavali. Jiiiiiipi!! Vrištali su šeširđije, mašući lasom iznad glave, a onda u pravom trenutku sputali papkare i kopitare užetom, rušeći ih na zemlju. Užareni “aparat za žigosanje” (hrv. žigosiranje) bio je spreman i sve je bilo gotovo u tren oka. Pec, pec, utisnut znak ranča i stoka je bila registrirana. Osiguranje i tehnički pregled tada se još nisu plaćali…

Ako bi poneki divlji konj ili, najčešće, kobila pružali otpor, to bi samo razljutilo kauboje pa bi potjera bila nemilosrdna i uglavnom s istim ishodom – izmorena divlja kobila bi posustala, stegao bi se štrik oko vrata pa pod vruće željezo! E, sad si moja i Božja, zadovoljno bi zaključio gazda, tapšajući svježu prinovu u krdu po slabinama. Zaista, ničeg ljepšeg nema od ovog osjećaja. Još do malo prije bila si ničija, sad si, lutko, samo moja – pomisli stočar, žvačući već kiseo duhan. Osjećaj nadmoći tim je veći što je veći otpor lovine.

Točno 150 godina kasnije, tisućama milja istočnije, zbivao se sličan lov s istim posljedicama. Stanoviti M.B. (podaci poznati policiji), 55-godišnji pomorac, inžinjer strojarstva, odlučio je trajno obilježiti svoje. Ali, lovina nije bila krava niti kobila (a možda se i varam), već njegova tridesetak godina mlađa supruga! U Šibeniku gradu pukla bruka. Velo i mala mista pričaju samo o toj guzi koja se spušila neki dan. Došla i policija, došle i B.a.b.e., šjore i novinari. Svi koji trebaju doći.

I kad smo očekivali vidjeti slike kako modernog kauboja odvoze svezanog u šerifov ured, a rulja i bliža rodbina žele ga linčovati(hrv. objestiti), dogodio se obrat! Mala je dobrovoljno dala! Veli ona, jadna ne bila, kako su dogovorno utisnuli slovo “M” na njenu pozadinu! Prsten i bračni zavjeti slabo su jamstvo vjernosti pa su oni to malo odlučili pojačati i utisnuti duboko i trajno… Ako se kakav uljez i usudi rukom posegnuti za tom (het)erogenom zonom, kad napipa žigosinu, prepast će se nasmrt i ode erekcija… Odmah će mu se ukazati slika pohotnog i sebičnog M.B. kako utiskuje vruće željezo u bijelo meso!

Bilo to dragovoljno ili ne, kauboj će, ako ostanu u Šibeniku, teško izbjeći podbadanje okolice. Pogotovo mlađarije (mularije), koji ne šljive nikoga ni pet posto. Već čujem dobacivanja napušene ekipe:

– E, šjor, kad je uredovno vrime “Tatoo shopa”!? He, he…
– Majstore, jel´ slobodno uplovit pedalj i pol sjeverno od kote “M”?
– Mijenjam kilo pečene janjetine za pola kile pečene guze!

Ljubav boli. To znamo. Katkad i peče. I to na mjestima gdje bi se čovjek najmanje nadao. Nazovi “M” radi… žiga!