Kod mosta Bridge

Temu ove priče, poput prodornog desnog krila nabacio mi je školski kolega i suigrač u reprezentaciji Vukmanića, a ljuti protivnik u nogometnom El Classicu : Dolenci – Gorenci, Vlado, kojeg svi znaju kao Vlado Rudanov ili Mili.
Prati on moje načertanije, pa me podsjetio na našu muku oko igranja nogometa u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća/tisućljeća , kad smo bili ludi za natjeravanjem gumene ili kožnate lopte uvijek i svagdje..

Kako će tekst izgledati zaokružio sam u glavi kad sam po tko zna koji put čuo na koji način i s kojim ushitom sportski reporteri izgovaraju imena svjetski poznatih stadiona. Oni to, svi do jednoga čine s neskrivenom dozom erotike u glasu i s poštovanjem prema toj travnatoj površini opasanoj tribinama i još ponekom atletskom stazom, kao da se radi o Taj Mahalu ili Ermitažu…
Evo javljamo se sa (po Vuku)s : Vemblija, Stadiona Đuzepe Meaca, Velodroma, Enfilda, Nou kampa ,Santijaga Bernabeu, Old Traforda, Stemford briđa…itd.

Nikad se nitko nije javio, niti opisao utakmicu s Kod mosta briđa koji se nalazi pored potoka Trebinja što teče dolinom između Vukmanića i Knez Gorice, a na tom „stadionu“, točnije njivi odigrani su brojni napeti derbiji.
Skakala je tuda bubamara svake nedjelje. Nije trebalo ni telefona, a kamoli društvenih mreža i medija, znalo se – ručak, pa nedjeljom u 2 kod mosta, ako dežurna služba u obliku vlasnice njive na kojoj se igra nije već u zasjedi, pa valja naći novu lokaciju, novi stadion.
Tih godina niti jedno od ovih sela nije imalo uređeno igralište, pa smo protiv Goričaka igrali gdje smo stigli. Ako bi teta koju su zvali „Kedi“ dojurila s velikim štapom uz galamu i psovanje , pa nas otjerala sa svoje njive, počupali bi velike šibe koje su bile stative, pa niz potok dalje. Vadi „golove“, pa nastavak derbija, dok idući vlasnik, najčešće vlasnica ne skuži i dojuri kao milicija 13. 5. 1990 na Maksimiru i prekine utakmicu kad je najzanimljivije !?
Znalo se dogoditi da smo počeli utakmicu kod mosta, nastavili u Skipnici, a završili na Štefančićevoj njivi, jer ta familija bila je potpuno kul i nije ih bilo briga za zgaženu travu, ali na našu žalost, baš preko mjesta gdje je bio naš 16-terac prošla je trasa vodovoda, a graba koja je ostala bila je primjerenija za paintball nego nogomet, pa je taj zamjenski stadion otpao…
Bili smo uporni, ali i naši tjeratelji sa svoje njive. Još i danas odjekuju mi glavom one prijetnje zbog kojih bi danas djeca zvala plavi telefon a i dječja pravobraniteljica imala bi posla-
Ako bi netko nešto dobacio ili replicirao na popratnu galamu, uslijedila bi opaka rečenica: Samo se ti smij , da ti ne bi došol moj Štefan ili Mato, svejedno, pa ti zadrbočol glavo u kanal !? U prijevodu gurnuo glavu u vodu potoka..

Pušči babu ,ajmo dalje…

I tako ,dok smo pratili i navijali tada za „plave iz Maksimira“, „bile sa Starog placa“, a imali smo i jednog Veležovca- Duba, kojeg smo zvali Bajević mislima je bio „Pod Bijelim brijegom“, naša igrališta bila su putujuća, pa bih ja u autobusu za Turanj sutradan imitirajući Mladena Delića ili Ivu Tomića sročio prigodna izvješća :

Vječiti derbi Vukmanić Knez Gorica počeo je u 14 sati na Stadionu kod mosta, drugo poluvrijeme igrano je u Valentovki, a produžeci i penali na Štefančevoj njivi. Bilo je 6 :6 u regularnom dijelu, a do izvođenja penala pao je mrak, pa se ne zna je li zadnji udarac Tome Vukelića gol ili nije …
Za Goricu su igrali: Andrija Vukelić na golu, u obrani Štef Špoljarić , Marijan Štinčev,i Štef Manin, u vezi Sajo, Tomo Vukelić, Tomo Crnković, napadači Benco i Beja. Igrali su još Dubravko Špoljarić, Iva Muić i Marijan Kovač.
Za Vukmanić , na golu Vlado Karafo, obrana Joža Štesln, Iva Makedonac, Damir Valentov, vezna linija Tomo Žgela, Mili Rudan, Mata Samarđija, u napadu Jože Pupavac i Duba Bajević . Igrali su još Mato Conarov, Tomo Šteslnov, Zdenko Filjarov, Toma Tozovac, Šepac Sudili smo sami, a teren je bio grbav. Gledatelja oko 10 , a onda je došla Kedi otjerati igrače i navijače i dva psa koji su se tuda motali…

Ponekad bi odigrali i derbi Stari – Mladi, ako bi se „stari“, a to su bili tada dvadesetogodišnjaci oporavili od sinoćnje zabave u Domu kulture. Bila nam je čast igrati protiv velikih dečki kojima smo donedavno trčali po lopte, kad bi ih oni daleko napucali. Oni bi istrčali u sastavu: Tomo Jarac, Mato Gubac, Tone Milinović, Rora, Marijan Štrljo, Beli Tončakov, Zvona Jožcin i braća Jurković – Boro i Branko. Kad bi njih prifalilo, mi golobradi posudili bi im kojeg igrača. Igralo se za gajbu pive, pa smo nakon utakmice imali pravo popiti jednu na nas dvojicu .I to je bilo previše!?

Godinama kasnije napravili smo po jedno igralište – na školskom vrtu u Vukmaniću i u jarku u Gorici, a tek 2009. pravo igralište za mali nogomet kod Ribarove vile.
I dok smo mi igrali po danu i po noći, po tijesnim dvorištima, razbijali loptom prozore ,(slučajno, naravno), tjerali loptu po blatu i prašini, po cesti i po šumi čak, danas ja kad čujem loptu koju klinci na igralištu napucavaju, sretan sam, jer ipak ima još nekih novih klinaca. Ali to je tako rijetko da se može pripisati incidentu.
Umjesto Kedi koja nas je tjerala s igrališta, danas nema te Kedi ni sile koja klince može natjerati na igralište.

Ovo je tekst iz rubrike da se ne zaboravi. A ako sam nekoga iz generacije nogometaša ilegalaca zaboravio, sorry…