Kolega Tomiću, da li se čujemo?
O tome da sam kao klinac htio postati svećenik, pisat ću uskoro. A, da sam htio postati radijski, naravno kasnije i televizijski komentator nogometnih utakmica, nekako se iz slijeda svega, dalo i pretpostaviti . Uostalom , dok se nisam uparkirao pred mikrofon, nisam se predavao, pa na koncu ostvario i san svih svojih mokrih snova, da se u program javim rečenicom: Poštovani slušatelji, javljamo se sa stadiona u Maksimiru ! Prije nekoliko minuta počela je prvenstvena utakmica Dinamo- Karlovac !
Bilo je to 2010.Dinamo je pobijedio 4:2, ali to je tek podatak za statistike, meni se, kako bi rekao Mišo Kovač – spojilo nebo i zemlja !
Javljao sam se iz iste novinarske lože iz koje su događaje na terenu opisivali velikani poput Hrvoja Macanovića, Mladena Delića, pa naših zemljaka Borisa Mutića, Slavka Cvitkovića , na koncu i jedinog mi uzora i idola – Ive Tomića !?
O, kako sam to žarko želio, dok sam upijao svaku riječ iz tranzistora i naravno pokušavao sve to ponoviti navečer “Kod šternje”i “Iza vile”. Mjesta su to okupljanja balavurdije u predratno doba u idili sela našega pitomoga…
Jednog ljeta sam čak našao pet dobrovoljaca, pa smo se igrali emisije : A, sada, sport i glazba!
Najozbiljniji među nama, Joža Štesln bio je voditelj iz studija, koji je prozivao reportere s “Kantride”, “Maksimira”, “Bežigrada” , “Marakane” itd…
Žgela je bio -Edo Pezzi, ” Tomo Tozovac” – Marko Marković, “Joža “Pupavac”- Mirko Kamenjašević , ja , naravno – Ivo Tomić, a kad je prifalilo dobrovoljaca, odigrao bih ulogu i Ivice Kovačevića, Rista Kubure i ‘ko bi se sjetio svih glasova tadašnje jake Jugo lige.
Kao i svaka igra, pogotovo ona koja cure baš ne zanima i ta je brzo otpala kao vid zabave, ali ne i meni…
Ja sam brusio svoj brzogovoreći talent na paši, kad bi bio dovoljno daleko s kravama od svih. Najčešće na Arapovcu, njivi nadomak Trebinje, koja smještena uz agacijevu šumu, pa bi zauzeo busiju u hladovini i počeo svoj privatni prijenos utakmica..
Praktički, sam sebe bi najavio, ali bi oponašao svakog od reportera kako sam najbolje znao i umio i to mi je bilo baš super…!
Ne moram ni reći da je Dinamo uglavnom pobjeđivao, a Zvezdaši i Partizan su si često zabijali autogolove, nadavao sam im se žutih i crvenih kartona do mile volje…U mojoj glavi letjele su baklje u teren, tukli se navijači, padala kiša, pržilo sunce…
Kako dobar osjećaj, kad si gospodar svih tih sudbina!?
Ipak, ta me opsesija umalo koštala.
Pitate se kako ? Nema štete, osim ako bi moja Lisava taman uletjela u Pintarov kukuruz, dok sam ja opisivao prodor Ivice Senzena preko krila i nakon dva driblinga i preciznog centaršuta, Bonić ili Kranjčar bi letom u peterac plasirali loptu pod gredu nemoćnog Sirkovića ili Katalinića…
Jedan revnosni i očito besposleni ratni penzioner iz svog je dvorišta, za koje sam ja mislio da je predaleko, ipak čuo ili bar načuo dobar dio moje imaginarne radio emisije.
Tehnički je bio u pravu- ja sam cijelo vrijeme razgovarao sam sa sobom, a kad bi se dodale gestikulacije, dernjava, oponašanje huka tribina i stalno mijenjanje glasova, što zaključiti nego – mali nije normalan !?
Kako se to moje ekscesno ponašanje ponavljalo, tužio me je lokalnom ćati iz svog sela, koji je kod nas radio u Mjesnom uredu i eto ti Nikole jedan dan k nama na čašu crnjaka.
Kad sam ja upao u kuću, on i deda prestali su pričati, a nije mi bilo jasno zašto me deda nekako čudno gleda…
Dobro, ajd vid’te kako ćete i šta šnjim, pa jav’te ako treba pomoć..reče Nikola i ode na svom biciklu uzbrdo prema hladovini Mjesnog ureda.
Kako smo djed i ja bili uigran tandem za sve situacije, od nabave novina koje je on rado čitao a baka se ljutila na bačene dinare za to ščim se samo može potpalit vatra, i u svemu, on nije dizao paniku na pritužbu da mu je stariji unuk malo skrenio, da na paši priča sam sasebom, da bi ga trebalo dat na pregled ili promatranje…Šteta, vako lijep dečko da se po Popravnim domovima vuče!?
Njemu sam lako objasnio da je to moja igra i da ne treba brinuti, niti alarmirati ostale ukućane, a kamoli me doktoru slat’.
Znan, procijedio je Jankula i prišapnuo mi da odem na tavan odrezat pol kobase, jer baba neda do žetve to načimat..
Danas ,kad slušam sterilne i prefrazirane konfekcijske prijenose naših reportera, baš onako iskonski dobijem poriv da odem na Mirogoj i svim idolima mog djetinjstva i rane mladosti zapalim svijeću ,pa makar me opet proglasili ludim, naglas im kažem, kako bi to ja prenosio, jer tako su me naučili oni.
To je, poštovani slušatelji bilo sve za dašanje XY kolo prve nogometne lige. Hvala svim reporterima, a vama kraj radio aparata ugodan nastavak vikenda!