Skini našu aplikaciju

Slušaj i gledaj online

  • weather-image

    26C° Karlovac

  • weather-image

    26C° Duga Resa

  • weather-image

    25C° Ogulin

  • weather-image

    26C° Ozalj

  • weather-image

    25C° Slunj

Podijeli

Dražen

Kad je te još uvijek ratne ’93. stigla vijest od koje je nacija i dobar komad svijeta ostao paraliziran, bio sam u vojničkim čizmama, ali izulo me u sekundi. Buljili smo bez glasa u Riz-ov ekran, odbijajući vjerovati u strašne riječi koje je na rubu suza izgovarao naš Švarčak Slavko Cvitković.

Dražena više nema. Nekim ljudima zaista nije potrebno reći prezime, da bi se znalo na koga se misli. Poživio je 28 ljeta , a ovih dana upravo je ta godišnjica njegova sraza s kamionom na ukletom njemačkom autobanu…

Nije imao puno nadimaka, onaj “košarkaški Mozart“ bio je dovoljan, jer sve je rekao. Brat mu Aleksandar bio je u naponu snage znan kao „Aco trica“, uvijek prgav i pun sportske drskosti, dok je mlađi brat s loptom mogao sve.

Koliko je nedostajao kao igrač, nakon naprasnog odlaska, toliko nedostaje i sad, jer vjerujem da bi njegova upornost u svemu čega se primi rezultirala nečim velikim i nadasve korisnim.

Afro frizura i onaj nestašni jezik, mirna ruka, dok se cijeli Šibenik trese a sva Bosna drhti, nesputana radost pobjede i upornost treninga na kojoj bi mu i Sizif pozavidio. Dražen. Jedan i jedini.

Za njim, Acom i za onom neponovljivom ekipom – dlakavim Knegom, čupavim Nakićem, naoko traljavim “Dečecom“ Čuturom, plavokosim momkom ledena lica Ušićem, pogurenim Bečićem i „Slonićem Tonićem” Arapovićem, išlo se i na kraj svijeta. Recimo, u Atenu, do koje se vlakom i autobusom drndalo dva dana i dvije noći tamo, pa još toliko nazad, sve kako bi se svjedočilo kako Dražen i ostali pod „Glistom“ Novoselom rastaču moćni Real. Španjolaca je u dvorani „Mira i prijateljstva “bilo 10 000, domaćih 2000, a nas jedva 3000. Naša grupica natpjevala je sve. Kakav Eurosong i ispadanje u polufinalu… Još i danas mi zvoni ta pjesma u mozgu.

Dražen. Danas bi rekli- brand. Amerikanci nisu vjerovali da takvi rastu istočnije od New Jerseja.

Ta generacija, koja je’91. imala muda mahati s zastavom, nije bitno s kojim poljem prvim i ispred UN-a, pokazala je Amerima da Yugo nije najbolje što iz tog dijela svijeta ide Teslinim stopama.

Šibenik, njegov rodni grad, na pola je puta između Zadra i Splita. Upravo ta dva grada dala su finaliste prvenstva Hrvatske. Četiri utakmice pred par funkcionera i tv ekipom, a onda je za majstoricu u Zadru proradio dišpet koji taj svijet oduvijek ima. Njih oko 2000 došlo je pred vrata dvorane u Višnjiku s jasnom namjerom da uđe unutra. Na užas svetog Stožera, sveti Donat i Stošija svjedočili su eksploziji sreće zbog pobjede domaćina, kao i nepatvorenog slavlja na ulicama Zadra grada. Kako su se usudili!? Raspalili odmah istu večer uglas „BBC“( Beroš, Božinović, Capak). Sad će opet pandemija u kontranapad, a kasno je za vikati „defense, defense“!?

Stožerčad, koja je cendrala nešto oko objašnjenja kako su Milana ispratili gusto poredani građani na Mirogoju, izbori s kolosalnim rezultatima su odrađeni sjajno, a sad nekakva razularena skupina ljulja temelje turističke sezone, na zadnjim su nogama.

Što ako je korona u Zadru napravila prijestup, dakle nagazila liniju, bila više od 3 sekunde u reketu ili napravila pet osobnih, dobila tehničku , pa na koncu bila i izbačena iz dvorane?

Ipak, što je u svemu tome tužno. To što 99 % ljubitelja sporta ne zna nabrojati ni tri igrača aktualnog prvaka. Ajd, probajte…

A za Dražena, Kukoča, Rađu, Acu, Cvjetičanina, Tabaka, Perasovićai sve iz Barcelone ’92, znala je svaka bakica na Dolcu ili na Rivi, Kalelargi, Šubićevcu….

Nije se moglo dogoditi da nisu sigurni, zove li im se kandidat za gradonačelnika Damir ili Davor!?