Skini našu aplikaciju

Slušaj i gledaj online

  • weather-image

    10C° Karlovac

  • weather-image

    10C° Duga Resa

  • weather-image

    10C° Ogulin

  • weather-image

    10C° Ozalj

  • weather-image

    10C° Slunj

Podijeli

Fišer

Listajući programe na teveu, naletjeh na igrani film o šahovskom genijalcu, ali ujedno i čudaku Robertu Fisheru. Srednje ime James, nadimak Bobby. Židovskog porijekla, odrastao u Brooklynu , New York, ali u stvari izvanzemaljac. Film je izvrsno dočarao svu njegovu šahovsku i intelektualnu genijalnost, ali i onu drugu stranu koja u pravilu prati takve izvanserijske talente.

Rasturao je Ruse, ali i svoj savez svakakvim zahtjevima. Bio je Mick Jagger na entu po spisku bakanalija i vlastitih pravila koja su morala biti ,kako bi se on pojavio za pločom s crnim i bijelim figurama. Nitko osim Rusa i nije bio svjetski prvak, od 1948 do 1972. Onda se pojavio taj wunderkind, koji je razbucao uštogljeni šahovski svijet, kako igrom, nikad prije ni poslije viđenom, tako i ludilom koje ga je pratilo.

Boris Spaski, kao dobar vojnik Partije, pristao je na sve Fisherove zahtjeve, samo da odigraju tu partiju u tom isturenom uglu svijeta- Islandu. Amerikancu je sve smetalo. Kamere su prejako zujale, publika je žamorila, svjetlo u sali bilo je loše, pa je umalo odletio doma, na užas Bijele kuće i managera koji su se hranili na njegovoj genijalnosti, ali i lebdjeli na ivici propasti svega u jednoj sekundi. Bobby je tražio da se igra u praznoj sali za stolni tenis. Spaski je pristao. Novinari su bili odbačeni na sigurnu udaljenost, a u hotelu je svaki dan pregledavao telefon, svjetla, tuš, jer bio je uvjeren da ga Rusi prisluškuju. Niti svojima nije vjerovao, pa je stalno izmišljao nove zahtjeve, samo da im da misliti…

Na kraju, kad je Fisher gubio s dva boda razlike, što nitko nikad u partijama za svjetsku titulu nije dosegao, a kamoli prestigao, on je sve preokrenuo…Počeo je igrati nekakva svoja otvaranja, svoje žrtve, a Spaski je bio potpuno izgubljen kad se skrene sa stoljetnih šablona. Na kraju je Fisher glatko pobijedio, postao najmlađi svjetski prvak i opalio šamarčinu Sovjetima, koji su naravno meč predstavljali kao dvoboj Sovjetskog Pravednog Čovjeka protiv imperijalizma i kvarnog kapitalizma. Fisher je pak, sve to gledao na svoj način, uvjeren da su svi protiv njega, uključujući Židove čije je krvi bio, Kissinger , Nixon i vlastita majka, sestra, treneri, ma svi…

Završila je ta priča baš onako kako je jedino mogla…Nikad više Fisher nije sjeo za stol u partiji koju bi organizirala FIDA, odbio je igrati protiv Karpova , predao titulu, pustio kosu, bradu, prolupao skroz. Hapšen zbog skitnje, bačen u grabu i napušten od svih, postao je čudak veći od samoga sebe…Poput onih frikova koji se zajedno s sljedbenicima svoje sekte ritualno zapale, tako je i on prkosio svemu. Odigrao je u devedesetima meč protiv Spaskog u Beogradu, samo da napakosti svjetskim moćnicim koji su Slobi udarili embargo na sve, smucao se po Crnogorskom primorju i na kraju 2005. otišao na bolje mjesto.

Kad se igrao meč u Reykyaviku ja sam imao deset godina. Za Olimpijadu koja je trebala krajem kolovoza početi u Munchenu kupili smo prvi televizor. Šahovski- crno bijeli. Riz. Partije s Islanda prikazivale su se na kraju programa, znači oko 10 navečer. Nije bilo šanse da to ostanem gledati, jer, kasno je to a i struja se troši, pa sam odigrao klasičnu varku. Otišao bih leći, a kad bi svi pozaspali, na prstima lagano u kuhinju, pa pred teve. Ton isključen, moja šahovska tabla, koju sam dobio za Prvu pričest složena. Kako na ekranu vuče velemajstor Gligorić ,vučem i ja.

Jako me privlačila ta igra, i brzo sam naučio sva Sicilijanska otvaranja, Damine i Kraljeve gambite, Engleske partije…Navijao sam za Fishera, jer mi je bio baš cool, a čak se i češljao na stranu kao i ja ! Uostalom, Rusi su u to doba bili baš bez veze, onako sterilni , a u školi su nas stalno kljukali s Titovim „Ne“ Staljinu, pa kako ćeš navijat za orangutanskog Brežnjeva, kontra američkih žvaka i Elvisa!?

U Društvenom domu , također je bila jedna kutija s figurama, ali jednom je netko izgubio crnog skakača, pa je umjesto njega po ploči skakao čep od piva.

Najprije sam gledao kako veliki dečki igraju, a kad bi im dosadilo, sjedao bi za tu ploču i igrao sam sa sobom, pokušavajući se sjetiti na koji je način sinoć Fisher matirao Spaskog.

Onda je naišao učitelj, koji je bio daleko najbolji igrač u selu. U stvari i nije baš bio najbolji, ali svi su mu puštali, jer, kako ćeš uču pobijediti… Mene je on sasvim solidno puta na nastavi namlatio, pa nisam osjećao nikakav strah od odmazde.. Uostalom , te jeseni kretao sam u 4. razred, još ta godina, pa- čao učo…

Da ja vidim kako ti igraš, veli on i prepusti mi bijele figure. Počnemo partiju, a meni Fisher pred očima. Vučem poteze, skoro i ne gledajući što učitelj igra…Svoje vršnjake uglavnom sam lako dobivao, a ovo je bila prva ozbiljna partija.

Kako rekoh, učitelj je igrao baš rusko šablonski i brzo ostao bez konja, pa kraljice i na kraju shvatio da mu nema spasa…Ajmo , revanš, nisam pazio, veli on. Može.

Druga partija trajala je još kraće, a u međuvremenu se skupila i ekipa kibica kojima je dosadio stolni tenis kojeg su igrali u dvorištu. Kad su vidjeli da učitelj gubi baš glatko, poželjeli i oni pokazat klincu da ga je samo krenula početnička sreća. Ali, nisu znali da je moj sekundant Bobby Fisher osobno i da nemaju šanse…Potrajala je ta seansa do mrkloga mraka, a ja sam do tada matirao učielja, predsjednika omladine, pandura, poštara, šefa trgovine, i jednog propalog studenta…

Sretan i potpuno ufuran u svoju genijalnost dojurio sam u dvorište i odmah popio dva šamara ,jer zbog šahovske simultanke nisam iskidao štalu, pa su krave legle u balegu…Šah- mat iza uha.

Nije me to pokolebalo, već sam iskamčio od bratića i jednu knjigu o šahu i teoriji igre, pa se moje znanje te igre baš podebljalo.

Sjećam se, dao bih sve na svijetu da su mi prilijepili nadimak „Fišer“, a nisu od muke… !?

Tada su svi imali zvučne nadimke po sportašima- u selu smo imali „Zambatu“, „Roru“, Garinču“, onaj s najdužom kosom, koji je znao tri pjesme od Beatlesa dobio je nadimak „Ringo“, a meni nikako da daju onaj koji zaslužujem…

Do osmog razreda držalo me to sa šahom, a onda kad je moj idol predao meč Karpovu, kao da sam i ja bacio koplje, odnosno lovca i topa u trnje…Uostalom, shvatio sam da se cure baš ne pale na zamišljene tipove, koji pogureni , s glavom među rukama zure u ploču i prave se pametni…

Nogomet i rock n roll bili su tereni gdje se puno bolje lovi…

Uostalom, nitko nije voljan dati damu za konja, zar ne ?