Slušaj i gledaj online

  • weather-image

    -1C° Karlovac

  • weather-image

    -1C° Duga Resa

  • weather-image

    1C° Ogulin

  • weather-image

    -1C° Ozalj

  • weather-image

    -3C° Slunj

Podijeli

Metak koji se uvijek vraća

Neobičan životni put prve moje ,onako za ozbiljno napisane priče, točnije priče s namjenom i namjerom, ponukao me na pisanje „priče o priči“.
Početkom ovog milenija, onako nekako kako ljudi osjete Božji ili bilo kakav drugi poziv, nešto kao unutarnji glas, sila, mene je odvuklo pred tipkovnicu i u dahu sam na ekran, kasnije i papir istresao ideju koja me škakljala jedno mjesec dana.
Radi se o priči koju sam ispričao iz perspektive jednoga – metka. Progovorio sam o njegovom, u mojoj glavi začetom i okončanom životnom putu.
Priču sam isprintao u tri primjerka i ne imajući prevelika očekivanja, jer ipak sam kako bi Bowie rekao „absolutte beginer“, poslao na natječaj Književnog kruga Karlovac. Naravno, u tom stvaralačkom zanosu, zaboravio sam napraviti osnovnu radnju- stisnuti „save“ i sačuvati priču u svom folderu, tamo među tekstovima reklama. „(O)bloga“ ,tada još nije bilo..
Priča se dopala povjerenstvu, a Željko Mavretić, predsjednik žirija, kazao mi je da nisam dovoljno dobar za nagradu, ali i ta verbalna pohvala bila je dovoljna, da i dalje povremeno piskaram, pa i sačuvam te uratke.
Slao sam ih i na neke druge natječaje, ali dok se nisam dohvatio „(o)blogiranja, sve je bilo samo rekreacija za prenapregnute moždane vijuge…
Počeo sam pisati količinski i više nego Johnny Štulić u najplodnijem razdoblju, a na onu prvu priču o metku potpuno sam zaboravio. Sve dok me jedan stalni čitatelj , slušatelj, imatelj mojih knjiga nije pitao za to štivo.. Njemu sam naime ,prije nego sam je poslao na natječaj dao da je pročita i veli mi,“ima’l tu kruva“ , ili da se okanim ćorava posla..
Stvarno, gdje se sakrio taj „metak“? Premetnuo sve foldere, nema je. Nisam je nikad objavio na webu, ne mogu je naći ni u Književnom krugu, jer nakon nekoliko godina bacaju sve te silne kilograme papira u stari papir…Dakle i sva tri jedina živuća primjerka moje priče su davno reciklirani…Ja, ako sam sebi isprintao primjerak, nemam pojma gdje sam to uskladištio!? „Kritičar“ kojemu sam dao primjerak, također se ne može sjetit ,kud je zametnuo „prototip“ priče. Nulti primjerak…
A, ništa, bio sam spreman po sjećanju napisati novu priču, vjerojatno kvalitetniju i pismeniju, jer baš me žuljalo to što mi je ta „prvopričesna priča“, neće biti nigdje objavljena.
Onda se, na sebi svojstven način niotkud pojavila. Frend „kušač priče“, zvao me da je našao dva od tri papira na kojima je napisana !? Čistio je tavan, pa mu se samo ukazala pri dnu jedne kutije koju je kanio dati unuku da je nosi u školu, gdje su imali akciju sakupljanja starog papira. Kutija je bila teška, pa je deda krenuo pretrpati sadržaj u dvije manje kutije.. U jednoj je ,među telefonskim i drugim računima i isteklim garancijama za kućanske aparate, zapazio papir s naslovom “Životni put jednog metka „ !?
Bio sam sretan kao kad u sapunicama stariji brat pronađe mlađeg, nakon što se dvadeset godina nisu vidjeli!? Vratilo se dite materi, a onih nekoliko rečenica koje su bile na trećem papiru dopisao sam, pa na koncu objavio priču kao „(o)blog i stavio je u treću knjigu.
Kad sam pomislio da je to sve od avantura te nestašne priče, novi nastavak dogodio se prije mjesec dana. Tražio sam nekakve podatke o svom statusu kao autora na stranicama Nacionalne sveučilišne knjižnice, točnije brojeve pod kojima me vode, kad – opet iznenađenje . Osim ove tri knjige, kojima mi se priznaje „očinstvo“, stoji i četvrta stavka u kojoj je moje ime i prezime , a pod naslovom „Priče iz Domovinskog rata“, izdavač MORH iz 2002.godine.
Moja istraga po bespućima internetskih stranica ministarstva i NSK, pronašla je da sam među dvadesetak autora uvršten u tu zbirku s jednom od svojih priča. Kojom, nisam uspio iskopati. Prošlo je otad, kako veli Zabranjeno pušenje, „19 Bajrama, a babo se ne vrati k nama“…Tko bi se sjetio, što sam kuda slao…Ne budi lijen, uputim mail na MORH, objasnim, da sam eto, dio priče, a da to do sada nisam znao, pa ako išta znaju o tome, nek’ jave. Ukoliko imaju još na životu koji primjerak te knjige, nek’ pošalju, ako treba i platit ću …
Kad sam već i na to zaboravio, eto odgovora : Poštovani gospodine Valent, hvala za upit , hvala na sudjelovanju u Natječaju iz kojeg su odabrane priče ,među njima i vaša, našli smo još dva primjerka knjige u skladištu, jedan će ostati nama za pismohranu , a drugi šaljemo vama, na navedenu adresu!
Svaka čast, odgovorim ja, a ubrzo me i nazove šef tog odjela, samo da provjeri adresu ,pa se još lijepo napričasmo!
Trebam li uopće napisati o kojoj se priči radi…!?
Moj „metak“ se kao izgubljeni bumerang, opet vratio k meni…

Životni put jednoga metka

Moja životna priča slična je pričama mnogih mojih kolega. Potječem iz ugledne obitelji Metak, a znak raspoznavanja među nama sličnima je i dodatak u obliku broja 7.62. Svijet sam ugledao jednog kišnog poslijepodneva 1990. u Kragujevcu. Kasnije sam saznao da nas je na svijet toga dana došlo još nekoliko tisuća, ali život nas je bespovratno razdvojio pa osim tridesetak rođaka koje su posložili zajedno u nešto što su zvali “šaržer” ili okvir , ili tako nekako – nisam više sreo nikoga iz svoje generacije.

U tom okviru mi je bilo lijepo. Sve što mi je trebalo – imao sam. Dovoljno prostora, društvo, mir i sigurnu budućnost. Govorili su kako smo mi bojevi meci i ukoliko se nešto bitno ne promijeni, doživjet ćemo duboku starost bez većih stresova i seljakanja. Ispočetka je tako i izgledalo. Dani su mirno tekli, a mi smo ležali u jednom velikom sanduku na suhom i toplom mjestu, kojeg su zvali – skladište.

Dome, slatki dome… I nikom nije lepše neg’ je nam’- fućkali smo i pjevušili pomalo.

Iz skladišta su često izvlačili naše rođake- školsku municiju, koji su nam bili zavidni na našemu miru i dobrim izgledima u životu. Za razliku od nas, njihov život bio je kratak, stresan, s tim da ih se nitko nije bojao, niti ih odveć poštivao. Mi smo znali da je naša glava opasna i ukoliko nas dobro naciljaju, možemo ubiti, raniti, zaplašiti…Ukratko, teško onome koga pogodimo. To saznanje činilo me posebno ponosnim i važnim, iako sam tada tek mogao pretpostavljati što to znači. Ipak, godilo je uhu slušati o sudbinama moje braće koji su već putovali kroz cijev puške, koja je tek usputna stanica u našem životnom putu.

Naša idila nije trajala dugo. Na svoje prvo putovanje krenuli smo ne sluteći da nam je to ujedno i rastanak s lagodnim životom.

Utovarili su nas u kamion koji je dugo vozio i kad se konačno zaustavio, naš sanduk žurno su u nijeli u nekakvu mračnu prostoriju punu drugih, sličnih zelenkastih sanduka s nekim kraticama, meni nepoznatim. Bile su to granate, trombloni, naša daljnja rodbina.

Nije prošlo ni sat vremena kad su u prostoriju ušli ljudi koji su nimalo nježno zgrabili naš sanduk i trčeći ga odnijeli u nekakav rov u kojem je bilo sve puno blata i vode. Bojao sam se da me vlaga ne učini bezopasnim i beskorisnim. Što bi drugi rekli da čuju da sam zakazao…

Međutim, moj strah je bio bezrazložan. Sve se dogodilo munjevito i brzo. Okvir u kojemu sam se nalazio smješten negdje oko njegove sredine, dospio je u ruke jednoga vojnika koji nas je nekakvom trakom privezao uz još jedan , pa zakvačio izvježbanim pokretom za svoju automatsku pušku.

Nestrpljivo sam iščekivao i osluškivao što slijedi…

Tišina. Tek disanje vojnika koji nas je položio na vreću pijeska ispred sebe.

Negdje u daljini čula se pucnjava, ali to se nas nije ticalo.

A onda se sve preokrenulo…Blizu nas začuo se zaglušujući prasak, pa još jedan. Nebo su proparala neka čudna svjetla, vojnici povikaše i polijegaše u rovove. Čim je pucnjava prestala, čula se oštra zapovijed : Pali !!!

Puška u kojoj smo se nalazili zapucala je najprije nekoliko puta kratko, pa onda još malo pojedinačnom paljbom i kad sam pomislio da se sve to okončalo, osjetio sam da sam sve bliže cijevi kroz koju valja poći do cilja. Upravo kad je došao red na mene, upavši u mračnu cijev- vojnik je zastao, zaustavio dah i promrmljao nešto kao – “moj si macane”. Opalio sam i jurnuo kroz cijev! Kakav doživljaj, koje uzbuđenje! Hura, uspio sam, pomislih dok sam letio zrakom. Bog zna gdje ću se zaustaviti…

Osjetio sam udarac u nešto mekano. Začuo sam krik, pa se zaustavio u nečemu tvrdom što je pod mojim naletom puklo, ali me i zaustavilo. Let je bio gotov.

Pao sam na zemlju zajedno s tijelom u koje sam uletio. Pogledao sam oko sebe i zaključio kako sam jedini od svoje braće u novome okolišu. Svuda po meni tekla je nekakva crvena tekućina , a ja sam uživao oslobođen od one dosadne košuljice i sam samcat uživao u toplom okolišu.

Prevario sam se misleći da ću tamo dugo ostati. Tijelo u kojem sam se udobno smjestio najprije su vukli kroz nekakvu šumu, dok je moj novi stanodavac cijelim putem glasno jaukao i rukom se držao za mjesto kroz koje sam ušao, zaklanjajući mi vidik i dovod zraka. Uz to, počela me smetati ta dosadna crvena tekućina koja je neprestano odnekuda izvirala.

Začuo se zvuk nekakve sirene, rotirala su jarka svjetla…Zajedno su nas ubacili u bijelo vozilo i odjurismo u noć, napuštajući svu tu buku, galamu i opću strku.

Čim smo stigli pred veliku zgradu, dograbiše nas snažne ruke koje su nas položile na kolica, pa na krevet. Moram priznati da mi je strašno godila sva ta gužva koju sam očito ja prouzročio…

“Moramo prvo izvaditi zrno“- rekao je čovjek u bijelom mantilu i upalio jarko svjetlo. Nakon isprekidanih trzaja, tijelo se iznenada smirilo, a za mene su počele najteže muke i trenuci neizvjesnosti.

Brzo je sve oko mene postalo čisto, krvi je nestalo, pojavila se mekana gaza a rupa kroz koju sam gledao, bila je sve veća. Sad sam jasno čuo kako onaj u bijelom govori:”Srećom ništa vitalno nije povrijeđeno! Izvući će se mali, naigrat’ će se on još nogometa”!

Tako znači, pomislim. Nisam baš odaslan precizno. Istovremeno, glavom mi proleti strašna misao: što će taj čovjek misliti o meni ?! Kako će postupati samnom? Ako nisam ubio ja njega, hoće li on mene uništiti, baciti me u smeće ili tko zna na koji način vratiti mi milo za drago …

Moje more i strahovanja potrajale su dosta dugo. Najprije sam završio u jednoj bijeloj limenoj posudi u kojoj su me oprali, obrisali i donijeli u ruke čovjeka kojega sam ranio.

Potpuno paraliziran od straha stajao sam između njegova palca i kažiprsta, dok me sa zanimanjem promatrao i polako okretao. Podigao me do usta i – nježno poljubio!

Bože, je li to Judin poljubac ili …? Gotov sam, pomislih.

On me samo čvrsto stisnuo i nakon nekog vremena stavio na ormarić do sebe. Tako dakle, prvo će me svima pokazivati, a tek onda dokrajčiti – slutio sam.

Crne slutnje mog izvjesnog kraja, brzo se ostvariše. Zajedno smo izašli iz bolnice, pa krenuli u grad. Pretpostavljao sam na moje posljednje putovanje.

Donio me u nekakvu radionicu, punu alata,pozdravio se s čovjekom u plavom kombinezonu, koji je kazao:

“A to je taj tvoj novi prijatelj ! Daj da ga sredim kako valja…

Mirno sam saslušao ovu presudu. Uostalom, drugo nisam ni zaslužio. Učvrstio me nakakvim kliještima, a meni je kroz mozak proletio cijeli moj kratki život- od tvornice, do ove rupe u kojoj će me vjerojatno mlatnuti nečim po glavi, a nakon toga rastopiti ili uništiti već nekako…

Bol koju sam osjetio bila je gotovo neizdrživa! Bušili su me nečim što je teško prolazilo kroz moj donji dio. Komadići metala letjeli su naokolo i kad je konačno kroz mene izbilo to oštro svrdlo, moje muke bile su okončane.

Ono što je uslijedilo, ostat’ će mi urezano cijeli život u pamćenju:

Čovjek kojega sam ranio izvadio je zlatni lančić, progurao ga kroz moju svježe probijenu rupu i ponosno ga položio oko vrata ! Podigao me na dlanu i rekao:

“Evo prijatelju, sad si moj. Dijelit’ ćeš sa mnom i dobro i zlo”!

Od tada smo najbolji prijatelji. Meni je dobro, ne smeta mi ništa. Ponekad me malo zasmetaju i muče znoj i prljavština, ali sve u svemu i dobro sam prošao.

Tek ponekad sjetim se ostale svoje braće, metaka. Nitko mi se nikad od njih nije javio…