Skini našu aplikaciju

Slušaj i gledaj online

  • weather-image

    -1C° Karlovac

  • weather-image

    -2C° Duga Resa

  • weather-image

    -1C° Ogulin

  • weather-image

    -2C° Ozalj

  • weather-image

    -2C° Slunj

Podijeli

Mozak s jajima

Prvi dan u bolnici, nepokretan u krevetu, neurologija me udomila i to onaj urgentni dio, gdje leže friško udareni, kao i oni koji su duže tu, a stanje im je teško. Mozak, odnosno onaj dio koji munja nije pogodila, radi 115 na sat. Uz sav šok i teško prihvaćanje da se ne mogu ustati i otići na WC, oprati zube, dohvatiti mobitel i javiti kako sam, što sam mogao prilikom onih 5 operacija oka, gdje su hospitalizacije trajale najviše 4 dana, još teže mi je palo saznanje da će ovo potrajati mjesecima, s prilično neizvjesnim ishodom.

Govorio sam sam sebi u bradu, samo da probam kako to zvuči. Zvučalo je kao da pričam nakon prve pive iz druge gajbe!? Frfljao, mumljao, gutao suglasnike… Ne bi prošao audiciju ni na ‘Radio Milevi’… Ruka, junačka desnica, bespomoćno leži uz tijelo, nogom mogu jedino pomaknuti prste, sjediti ne mogu, hranim se lijevom rukom, gotovo u svemu ovisim o doktorima i sestrama, koje se stvarno trude i vrlo predano rade svoj posao. Gledajući ih kako prebacuju one potpuno nepomične, brišu ih, peru, briju, tješe i paze kao anđeli čuvari, jedini zaključak je – ‘ko to more platit’?

Pokušavam ‘popisati štetu’ na svom ‘mislilu’. Jesam li što bitno zaboravio? Sve datume znam, sve bitne događaje smještam u prave godine… Sjetio sam se svoje prve hospitalizacije davne 1974., kad smo brat i ja upućeni na Dubovac izvaditi mandule. U to vrijeme taj zahvat trajao je od ponedjeljka do petka, sve uz puding, sir i drugu mekanu hranu. Ako te detalje pamtim, to može značiti samo jedno – moždani udar imao je karakter ‘ograničene specijalne moždane operacije’…

Dakle, tada mene, preplašenog malog ‘mandulinca’, pitao anesteziolog:
– Za koga navijaš, Damire?
– Za Dinamo.
– ‘Ajd da čujem sastav?
Ja spremno izrecitiram: Stinčić, Bedi, Jovičević, Zajec, Miljković, Blašković, Senzen, Lalić, Kranjčar, Janjanin… bzzzzzzzzzzzzzz…

Nakon dva dana sparkirali su me na ‘običan’ odjel neurologije. Da mi ‘centar za zajebanciju’ nije okrznut, svjedoči i moja umotvorina – Hm, znači neurologija… Da me je pogodilo i među noge, morali bi izmisliti novi odjel, točnije, spojiti urologiju i neurologiju, koja bi se kolokvijalno zvala – mozak s jajima!

– Dado, pa kak’ vam takve gluposti padaju na pamet? – zavapi sestra i zaključi – Bit ćete vi dobro!

Tamo sam se upoznao s ‘guskom’, plastičnom posudom u koju se piša, i ‘princezu’, vozilo s rupom u sredini na kojoj se vozi onaj koji se pere ili obavlja ono što se rimuje s pere i nakon toga obriše strateško mjesto pa vikne ‘Sestro, gotov sam’! Kad me fizioterapeut Igor, nakon dva dana masaže u krevetu, izvukao na noge i rekao: ‘ajmo hodat’, preplavio me osjećaj straha, ali i nade da će se ‘Homo Dadiens’ osoviti u uspravan položaj. Tutnuo mi je u ruku nakakav čarobni štap sa 4 noge i uz njegovu pomoć napravio sam prve korake kroz sobu! Bili su to mali koraci za čovječanstvo, ali jako veliki za ‘šlagiranog’ čovjeka. Vrlo brzo hodao sam uz pomoć tog štapa i sam, duž hodnika, a moj ponos pojačavala je ‘procesija’ prijatelja i znanaca koji rade u bolnici i dolaze reći pokoju lijepu riječ. Od Jožine Bete do vukmanićkih liječničkih snaga – Antonije i Marka, preko ekipe iz kuhinje, spremačice, montera.

Da je ležati takav neizbježan splet čerčilovske poruke o „krvi, znoju i suzama, uvjerio sam se brzo. Ekipa s Radio Mrežnice poslikala se i s FB-a uputila poruku podrške i dobrih želja za oporavak, ne ulazeći u detalje moje hospitalizacije. Prvo me oblio znoj od uzbuđenja, a onda, pogotovo kad sam pročitao samo dio od brojnih poruka ‘moga biračkog tijela’, slomilo me, suza je suzu lovila… Natopio sam jastuk količinom svih suza Mišinih i Zečićevih pjesama zajedno. Tugu je ubrzo nadjačao ponos zbog podrške ‘ranjeniku’.

Nakon suza i znoja, neminovno je morala poteći i krv. Ne mislim na učestala vađenja krvi, već na događaj koji se zbio negdje pred jutro, dok me ulovio nekakav košmar od sna i tako, pokušavajući se dočepati spasonosnog zaklona, nešto me lovilo, okrenuo sam se na krevetu, ali na krivu stranu, jer sam spavao odmah do lijevog ruba. Zdravom rukom i nogom odbacio sam se i, umjesto prema sredini kreveta, bubnuo sa svih sto i kusur kila na pod!? Iako je to propisno zazvonilo, moji supatnici u sobi spavali su snom pravednika pa sam bio u pat položaju, točnije, osjećao sam se kao Kafkin Gregor Samsa kad se probudio kao kukac!? Tako sam i ja, kao žohar koji leži na leđima, mlatarao zdravom rukom i nogom, pokušavajući sjesti, ali išlo je centimetar po centimetar… Daleko od onog dugmeta za zvanje sestre, grozničavo sam pokušavao smisliti nešto. Glupo mi je bilo urlati: Sestroooo, pa probuditi cijeli odjel.

Uporan kakav jesam, nekako sam sjeo, odmorio i pomoću svih znanih mi zakona fizike, mic po mic, uplazio na krevet, u sigurnu oazu. Raskrvario sam lakat, natukao kuk, srećom, poslije je rentgen pokazao, kukac se samo natukao, ništa nije puklo niti iščašeno. Prije nego će me uputiti na daljnju rehabilitaciju, na Švarči su me ispregledali uzduž i popreko, a najzanimljivije je bilo na magnetskoj, gdje u onoj kupoli tuče i nabija kao da kuju čavle u ŽeČe-u. Bez obzira na buku, taj stroj je pokazao gdje i koliko me vudrilo. Zaključak – moglo je i puno gore, pa sam prestao svoj udar zvati onako mamićevski ‘Mučko đubre’ i ‘nećeš, razbojniče’, štoviše, počeo sam osjećati i pravi ‘Štokholmski sindrom’. Iako me zatočio, ozlijedio, nekako mi je postajao drag!? Ipak je to moj moždani… Ono, kao i infarkt, ako i je udar – od srca je.

A da ja imam gadnu moć proricanja sudbine, svjedoče i podaci da se moj prvi pubertetski band, ali i prva samostalna radio emisija, zvala ‘Nježni infarkt’, a samo par tjedana prije no što me ‘ritnulo’, prilikom otvorenja helidroma kraj OB Karlovac, netko me pohvalio kako sam lijepo odradio konferansu, na što sam lakonski odgovorio, onako u šali: Ma, ‘piece of cake’, to sam odradio s jednim okom i s pola mozga, he, he!

I, eto mi ga sad.