Skini našu aplikaciju

Slušaj i gledaj online

  • weather-image

    -2C° Karlovac

  • weather-image

    -2C° Duga Resa

  • weather-image

    -3C° Ogulin

  • weather-image

    -2C° Ozalj

  • weather-image

    -3C° Slunj

Podijeli

Neandertalačka kriza

Prošlo je 11 dana od fatalne ‘udarne’ noći, situacija se stabilizirala, pa su ljudi u bijelom zaključili da je dosta ljenčarenja po Švarči, stoga su me u zimskom prijelaznom roku posudili Krapinskim toplicama. Ranim jutrom, friškim i maglovitim, vozilo saniteta jezdilo je put Zagorja zelenega. Pjevušio sam u sebi znane zagorske hitove o jajcima, siru, putru, krumpirima, ali stalno mi se probijala ona od zabočke ‘Zadruge’ – ‘Nekak mi je lepše biti sam’, jer me cijelim putem moj ležeći suputnik, ili točnije supatnik, ozbiljnim tonom u glasu pitao: Je l’ moj kofer s gitarom tu? Pogledam iza, naravno, nikakvog kofera u kombiju saniteta, ali želeći malo mira, kažem da ne brine, kofer je tu… Međutim, briga o koferu do cilja nije prestajala.

Brzo smo u srcu Zagorja i kao da sam već osjetio blizinu davnog nam pretka – Krapinskog pračovjeka, neandertalca, čija špilja je nedaleko lječilišta. Ako je ovo novi početak, a je, tzv. ‘clean start’, onda je najbolje resetirati se na ‘tvorničke postavke’ pa startati od špiljske faze, kad sam već tu, nadomak Hušnjakovog brega. Suputnik i ja, bez kofera za gitaru, isporučeni smo hitrom osoblju Lječilišta, u kojem su, kako su mi kasnije rekli, svoje kosti i moždane vijuge poravnavali Bandić, Sanader, Zajec, Horvatinčić, Merčep i još puno poznatih faca, a ja sam, nakon gužve na Švarči, poželio malo mira i ‘no name’ statusa.

Taj status potrajao je ravno – minutu i pol!? Utrpavši me na kolica, momak u bijelom zausti: Da vidimo kud ću s tebom – s jakim dugoreškim naglaskom. Joj, Dado, pa kaj si to ti ? A, jesam – velim i saznam da se on zove Hrvoje, da mu je ‘Kove’ iz ‘Vatrogasnog’ brat, a on se udao ovamo. Dugaresa tređedi, kaj ćeš… Čim su me smjestili u sobu, jedna od sestara zausti rečenicu koju slušam već 7 godina: Gospodine Valent, jeste vi sigurni da se ipak ne prezivate Plenković!? Tak ste mu slični… Ne, to mi je bilo djevojačko prezime – pokušavajući se obraniti, ali već nakon pola sata jedna je bakica zavirila u sobu i s vrata zacvrkutala: Da ja vidim tog premijera…

Idući dan već sam imao stand up točku i redom imitirao sve sa svoje set liste… Kako ono ide s dobrim i lošim glasom!? Ipak, najjače sam zinuo kad je mom novom cimeru Iveku, koji živi nedaleko, stigla posjeta, a s vrata se prolomi glas s jakim zagorskim naglaskom: Nemrem verovat z očimi, pa kaj vi, gospon Dado, tu delate?? Vidjevši da mi niš’ nije jasno, pojasni da je ona ‘zagorska sneha’, a sim se udala iz okolice Duge Rese. Jezik je brzo nafčila, jer je niki niš ni razmel. Pa se ti nekome zamjeri… Snehi Ivani i familiji obećal sam da ću pazit na njihovog Iveka, koji je prvih dana bio sav istraumatiziran i ‘ni mu bile lake’.

Ona ozbiljna strana, zbog koje su me i uputili u ovo zdanje iz sredine 19. stoljeća, funkcionira vrlo dobro. Već nakon tjedan dana terapija osjećao sam vidni napredak. Logopedske vježbe vraćale su mi govor do mjere da se nisam bojao u novogodišnje jutro javiti u program Radio Mrežnice, a već treći dan radne terapije zamolio sam Klaru da mi ustupi računalo na pola sata, kako bih napisao onu svoju ‘Poslanicu’. Fizioterapeuti su me doveli u stanje da hodam sam, istina, još uvijek uz vidno šepanje, ali i tu ‘svaki dan u svakom pogledu sve više i više napredujem’. Kako vrijeme odmiče, popravak ‘vojnika Ryana’ ide k cilju – povratku pred mikrofon!

S obzirom da ovdje ostajem još više od dva tjedna, neke ću ljupke situacije opisati u nastavku ove priče, a završit ću, kako drugačije, nego – pjesmom. Najprije ono što je išlo ‘live’. Rano jutro, pola šest, a nigdje Milene, udarao sam prvu jutarnju šetnju hodnikom, kad se iz jedne sobe začuje pjevanje: Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana… Jure zove, Boban viče.. Bemti, kak dalje ide? Ja nastavim iz hodnika gdje je on na krevetu stao: … Dobro jutro, bolesniče! Nejde tako!? – vikne on. Danas ide, promumljam sebi u bradu i ostavim ga u pokušaju da se sjeti kako dalje idu zgode Jure, Bobana, poglavnika i nas – bolesnika. Nošen mišlju, ako je Drele pozagorčio prvi Thompsonov hit, što mene priječi da pjesmu prilagodim aktualnom mi trenutku:

Za terapije! Spremni!

U Zagorju na izvoru ljekovite vodice
Stala braća da izliječe svoje mozgove (2x)

Stoji vudren do vudrenoga, mi smo braća svi
Nećete nam čavel v glavu, dok smo živi mi (2x)

Vježba nas Davor, Martina, Klara, a i Marija
Digni ruku, rame nogu, pazi na izgovora (2x)

Korak naprijed, šaka gotovs i uz pjesmu svi
Za doma braćo, za slobodu vježbamo mi svi (2x)

Čujte šlagirani nevoljnici, od kapi pokleknuli svi
Stići će vas stručna ruka i na terapiji (2x)

Stići će vas Božja pravda, to već svatko zna
Sredit’ će vas ‘dream team’ Krapinskih toplica (2x)

Slušajte sad poruku od svetog Ilije
Pričat’ ćete, hodat’, plesat, sve k’o i prije (2x)

Oj pacijenti, braćo mila, mozga udarena
Zahvalimo svoj ekipi iz Lječilišta, za ime Boga
Za sve, od dana prvoga do pisma otpusnoga (2x)

Op.a. Davor, Martina, Klara i Marija su moji terapeuti. Hvala im, kao i svima koji brinu o nama!