Skini našu aplikaciju

Slušaj i gledaj online

  • weather-image

    5C° Karlovac

  • weather-image

    5C° Duga Resa

  • weather-image

    3C° Ogulin

  • weather-image

    5C° Ozalj

  • weather-image

    4C° Slunj

Podijeli

Novela od Stan’ce

Operni pjevač iz Karlovca, bas Državne opere grada Stuttgarta Goran Jurić gostuje u slavnoj opernoj kući Metropolitan u New Yorku u predstavi “Lady Macbeth Mcenskog okruga” u kojoj glumi lik Svećenika, te naglašava – nastup na ovome mjestu san je svakog opernog pjevača.

Ova rečenica iz intervjua koji je s ovim momkom vodio Branimir Pofuk u Večernjem, otvorila mi je široko polje za priču koja slijedi. Još kad sam pročitao rečenicu :

Odrasli ste u Skakavcu, blizu Karlovca i, koliko znam, imali ste vrlo živopisno djetinjstvo...

Goran kazuje:

Moja kuća je bila prva do željezničke stanice u Skakavcu, kroz koji vlakovi nažalost više ne prolaze. Moja baba i đedo u polovici kuće su držali gostionu i ljudi su, kako u okolini nije bilo puno asfaltiranih puteva, pod našom strehom ostavljali blatne čizme kad bi išli vlakom za Karlovac, ili u suprotnom smjeru u Sisak. Među tim ljudima bila je i Ivanka Boljkovac i njezina majka, koje su iz obližnjeg sela i baš smo razgovarali o tome kad sam s njom pjevao u na svojoj diplomskoj predstavi, “Nikoli Šubiću Zrinjskom” u zagrebačkom HNK.

Ja ću još dodati da je istim vlakom po svoja znanja polazio tražiti i Stevo Karapanđa, čija kuća je udaljena 100 metara od Goranove, a iz te kuće širili su se najljepši mirisi na svijetu, jer Stevin otac imao je pekaru u koju se moralo svratiti, bez obzira išlo se kod zubara, na vlak ili na stočni sajam četvrtkom.

Tako mali prostor a toliko velikih ljudi i umjetnika svoga posla….

Kao i mnoge stanice uz prugu i taj se dio Skakavca u narodu nazivao “Štacija”, dok smo mi na našem arhaičnom vukmanskom govorili da idemo na – “stan’co”.Stan’ca je bio dio Skakavca oko pruge, dok je glavnina mjesta u kojem su crkva sv.Roka i mlin, bila kilometar,dva dalje…

Na tom malom prostoru nagurali su se već spomenuti stočni sajam u hladovini stoljetnih hrastova, Poljoprivredna zadruga s jednom crpkom iz koje se točila nafta,dakle dizel gorivo, kasarna s malo više rezervara za goriva razna, na kilometar šetnje u obližnjoj Gornjoj Trebinji pravoslavna crkva ,koju smo svi zvali “Mala Gospojna”, željeznička i autobusna stanica, zubarska i obična ambulanta, ispostava Elektre, Šumarije, pošta , pekara, veterinarska stanica, pilana tri gostionice i romsko naselje pod brijegom, znano kao Pištac gdje su svi imali konje, pa je baš sve izgledalo kao u western romanima “Zlatne serije”…

Dakle u vrijeme kad su “Bog i partija išli po zemlji”, jedno takvo naselje, koje bi komotno po izgledu, broju konja i krava i vezanost uz prugu mogli preseliti u pustopoljinu Dakote, Arizone ili Nevade, živjelo je punim plućima, sve do početka devedesetih.

Nije bila rijetka prilika vidjeti kako u jednoj od “kapelica sa šankom”, skupa na čašici pića ćaskaju prota Čedo i pop Milan, a njihova pastva ih časti…Pili su i smijali se, nije bilo bitno ko šalje rundu. Oni koji su konobarici mahnuli s dva ili tri prsta u zraku… Prekrstili bi se, prekrižili i Bože pomozi….

Tada su i Bog i Partija i zdrav razum nestali, zajedno s prugom i stanovništvom.

Prvi šamar bila je ona kriza osamdesetih, kad je izumirala željeznica , drugi još jači – ratne krajinske trube ,pa je u postolujnim godinama broj stanovnika sveden na jako sitne brojke. Od gostionica ni “G”. Jedino je ona Goranove bake “Kod Bogdanke” radila par godina, dok su momci zidali kuće u obnovi, a onda je i taj šank strunuo, kao i oni “Kod Radenka” i Kod Cvete”, ili “Svete”, nikad nisam znao točno…. Pekara više ne postoji, vlasnici davno umrli, zubarski stolac prazan odavno, sajma nema, veterinara isto, oko crkve je živo samo par puta godišnje- oko Gospojne u rujnu i kad je komemoracija u siječnju. U ,sada vojarni , malo je vojnika,a pruga je uglavnom izvađena iz utrobe zemlje. Pruga je zaslužila posebnu priču, pa neću dugo skakati po otpeljanim pragovima i sada rasipanom nasipu….

Zgrade u kojima su stolovali šumari i elektraši zjape prazne,od pošte ostao truli poštanski sandučić, pilanu zarasla šikara…

Romi su s trgovanja hrvatskim hladnokrvnjacima i drugih pasmina konja prešli na konjske snage ispod haube.

Priča o nestanku života, slična tisućama drugih, ali meni je ova pojačano tužna, jer mi je kako Evanđelje kazuje “u ono vrijeme ” , svaki dolazak na Stan’co, bio doživljaj. Makar se išlo k zubaru, koji je onako živčan znao galamiti, a pao bi i pokoji šamar nemirnom klipanu na stolcu…Ipak, kad bi kasnije mama kod Stevinog tate kupila topao kruh, pletenicu ili kifle, sva se muka po kutnjacima zaboravljala…

Pomagao sam držati tele na štriku, dok se čekalo na vaganje i utovar na kamion, pa bi deda odvojio koju “iljadarku” za moj prvi Pony bicikl…Skakao sam od sreće i zahvaljivao Bogu na Skakavcu i Stan’ci…

Zato, hvala mladom lavu Goranu na iskrenosti o svom “prvom životu”, dakle onome prije nego je kročio pod svjetla  Metropolitan opere i drugih svjetskih pozornica.U mojim očima uvijek su veliki oni koji se ne srame reći gdje su i kako živjeli dok su bili mali, maleni i koliko ih je sve to formiralo da budu to što sad jesu.

Glavom mi se vrzma ideja, koja čak nije neizvodiva:

Zašto ne organizirati jednu “zavičajnu” plovidbu Žitnom lađom, koja je privezana u obližnjim Brođanima. Na njoj bi, po mojoj ideji, putnike zabavljali arijama i drugim pjesmama primadona Ivanka Boljkovac, da se čuje sve do njenog Kablara, prvak opere Goran Jurić da njegov moćni glas/bas odjekuje do Skakavca , Stevo Karapanđa bi nešto prigodno spekao , da zamiriše do njegove Gornje Trebinje i Štacije , a poznajem i jednog iz Vukmanića koji bi opalio nekoliko stand up komada, onako s nogu.

Radni naslov eventa : “Zvjezdani skup na Kupi”!?

Nastavlja se…