Skini našu aplikaciju

Slušaj i gledaj online

  • weather-image

    13C° Karlovac

  • weather-image

    13C° Duga Resa

  • weather-image

    12C° Ogulin

  • weather-image

    13C° Ozalj

  • weather-image

    11C° Slunj

Podijeli

Ono, kad te Fejs pita…

Na Fejsu se zadnjih tjedana ukazuje pitanje „Što ste radili u djetinjstvu, a da sadašnje generacije to ne mogu razumjeti“ ?

Kako bi rekao ministar Beroš, hvala vam na tom pitanju, ali odgovoriti u nekoliko rečenica, jalov je posao. Jer, ako bi opisali stvarne događaje, današnja digitalna „jednorečenična ” mladež to ionako ne bi ubrala. Pogotovo ako nema slika. A, otkud slike ? Lako danas napraviti psinu, pa sve unaprijed isplanirati i naravno imati mobitel spreman za slike i snimanje, a, emitiranje uživo se podrazumijeva.

Ipak, klik na priču dala mi je slika moga brata i njegovog frenda iz balavih dana Tihomira, koji su jučer iz podruma nosili nekakvu kacu. Oni su obojica bili skloni kojekakvim inovacijama i idejama, koje su se realizirale i „ručnim radom“- dakle, sve otkačene ,pa i naizgled neostvarive ideje, znali su, kao budući zanatlije i ostvariti. U tom istom podrumu ,iz kojeg su izvukli tu kacu , oni su još kao osnovnoškolci „otvorili“ Foto studio „DiT“ (Davor i Tihomir). Kako?

Pa, lako. Bilo je to vrijeme kad su ćaće iz Njemačke počeli donositi i sitniju tehničku robu (tranzistore, brijaće aparate, pa i foto aparate). E, takav jedan aparat služio je kao početni kapital, a s tehničkog odgoja, koji je na Turnju predavao smušeni „Skazaljka“, ukrali su kemikalije, negdje nabavili onu crvenu lampu, posude za razvijanje filmova bile su zdjele iz kojih su do tada vodu pile pure i guske, a u uski, najtamniji prolaz u podrumu smjestili svoj fantomski foto studio!? Čak su na zid s crvenom farbom, a i danas se vide obrisi te „načrtanije“ napisali ćoškastim slovima : „Foto studio D i T“ ! ? O kvaliteti tih crno bijelih slika ne bih, ali ideja je za pohvalu !

To je još bila igrarija naspram idejama koje nam je neumorno iz Zagreba donosio naš bratić. On je bio ono – spona između civilizacije i nas urođenika koji smo ga slušali i pokorno slijedili u kojekakvim akrobacijama. Jedne zime, kad nam je dosadilo sanjkanje i skijanje na regularan način, a taman je počela Zimska olimpijada u Insbrucku, on se dosjetio da bi mogli napraviti bob !? Od čega i kako? Od njegovih skija, veli on, a nama muka…Jedino su te skije imale okove i vezove, a mi smo se razbijali na drvenim daskama s remenima od konjske orme, koje su glumile vezove…Ma, veli on, nema veze ionako ću za iduću zimu dobiti druge…I uzeli žagu, odrezali skije na metar dužine, sklepali nekakvu kutiju od dasaka (naš tata je bio stolar, pa materijala nije falilo), pa tu kutiju pribili na ostatke skija!? Čak smo i tu, s onom istom crvenom farbom napisali na prednji dio – broj 1 !

Čim se staza zaledila, organizirali smo prvenstvo u bobu. Prvo i zadnje u povijesti Vukmanića. Kako se koji od nas spustio niz strminu, koja se tada zvala Oljev’ćevo brdo (danas je šikara i skup samoniklih stabala), tako smo se razbijali kao kruške…Nitko nije uspio doći do cilja u nizini, a bili smo razbijeni pošteno…Masnice i ogrebotine na laktovima, koljenima, po glavi, a i rasklimani bob, bili su dovoljan razlog da odustanemo od te karijere i pokušaja kvalificiranja na iduće igre u Lake Placidu.

Ostalo je još par dana praznika, pa smo se pokušali skijati na ostacima skija, koje sam ja iz nekog razloga prozvao „Kontarice“. U stvari, znam i zbog čega…Tada su žene koje su nosile mlijeko „na kontu“ ,za prodaju -bile kontarice, a kako smo se i na tim prekratkim skijama jako razbijali, valjda su me naši padovi asocirali na proliveno mlijeko… Da to idu klinci probati danas, raznorazni pravobranitelji pohapsili bi roditelje, a bob ekipu poslali u adekvatne ustanove…

Najbliže katastrofi bio je pokušaj da postanemo plivački prvaci.

Naš potok Trebinja živahan je i brz, a ljeti spor i plitak. U „bentovima“ voda je jedva pola metra. Taman smo blejali u crno bijele televizore i bez daha pratili kako Mark Spitz rastura i osvaja svojih 7 zlatnih medalja na Olimpijadi u Minhenu. Po onoj staroj, majmun radi što majmun vidi, odlučili i mi postati plivački asovi. Uz pomoć velikih dečki bacili smo se na gradnju slapa, odnosno drvene brane od kolaca i pruća, pa će razina vode podići se na zadovoljavajuću razinu. Danas brane grade samo dabrovi, ali mi smo dali sve od sebe, danima bacali zemlju (važe)između dva plota posred potoka , pa je naša rivijera bila brzo gotova.

Plivali smo prsno,(ženski) pa su nas momci podučili kako se pliva „muški“ (kraul), davili se pokušavajući savladati leptir stil, ili leđno. Sve je to bilo super zabava, a onda iza jedne obilne kiše, kad se vodostaj potoka podigao za pola metra, umalo je došlo do stradanja, i to baš mene!?

Voda mutna, ništa se ne vidi što ima ispod, a mi pod dojmom natjecanja u skokovima u vodu, bacamo se na glavu, na leđa, s grane povijene vrbe. Kako je skakalište bilo stalo puno i zauzeto, idem ja malo promijeniti drvo, pa ću skočiti s „jošića“(johe), na drugu stranu jer i tamo je voda dovoljno duboka.

Skočim ja, kao da me nešto zarezalo po trbuhu…Izronim, pa shvatim da nemam gaće na sebi!? Kako, mamicu mu !? Prva briga bila je, kako ću van gol, jer i cure su se brčkale s nama…Tek onda sam shvatio da sam za dlaku izbjegao , doslovce- nabijanje na kolac!? Na tom dijelu potoka, nekad su namakali konoplju oko kolaca, naravno zašiljenih na vrhu. Kako se voda podigla, ja ga nisam vidio, ali kolac je bio bogatiji za moje široke „fizička“ gaće, a mogao sam se nabiti, kao kaurin koji se pobunio protiv Turaka!? Šokiran doplutao sam do kolca, pokupio gaće i od tada više nikad u životu nisam skočio na glavu. Pa, makar ispod mene bio Tihi ocean…

Eto. Ovo je samo dio psina koje su nam u djetinjstvu bile normalne.

Za kraj, samo još jedna- zima ’75 bila je bez snijega .Kapelski kresovi, Prsan koji sa svojim minerima diže vlakove u zrak k’o od šale. Nema snijega i skijanja, ima eksploziva!? Napravili smo od osovine „drvenih kola“ mužar. Ukrali dedi pola kile baruta, od Štefana Goršića, koji je bio lud za pucanjem posudili pola metra korde (fitilja) i “stručno” napravili priručni top, pa udri…

Pucali desetak dana, sve dok jednom, onaj čep, kroz koji je išao fitilj nije popustio. Pripalili fitilj i kao već iskusni mineri, nismo zalegli iza stoga slame, nego kao Bruce Willis koji upravo diže pola grada u zrak, odšetali par metara dalje…Naš top je rekao buuum, a koliko je cigle i kamenja odletilo naprijed, toliko i nazad kroz čep koji se rasušio i popustio… Fijuuuuu iznad glava naših mladih i ludih…

Ok, Prsane, naša artiljerijsko minerska karijera je gotova. Srećom bez posljedica.

Za vrijeme događaja opisanih u ovom (o)blogu nit jedna životinja, ali niti jedno dijete nije stradalo.