Skini našu aplikaciju

Slušaj i gledaj online

  • weather-image

    5C° Karlovac

  • weather-image

    5C° Duga Resa

  • weather-image

    4C° Ogulin

  • weather-image

    5C° Ozalj

  • weather-image

    4C° Slunj

Podijeli

Prugo moja, počupana

Obećao sam priču o prugi koja je povezivala Karlovac i predgrađe Siska, koja je bila u funkciji od prve petoljetke, tamo iza 2.svjetskog rata, do ovog našeg potonjeg rata, a u skraćenom obliku nekoliko godina i u devedesetim.

Opet ću se pozvati na opernog prvaka Gorana Jurića, koji je u intervjuu u Večernjaku, između ostalog spominjao i tu prometnu žilu kucavicu , kraj koje su njegovi baka i deda imali gostionu ,udaljenu desetak metara od stanice Skakavac. Kazuje Goran, kako se sjeća da su putnici koji su kroz blato dopješačili do postaje ispod strehe njegove bake ostavljali blatnjave buce i čizme, izuvali se, pa pravac Karlovac . Osobito petkom.

Sjećam se da je negdje sredinom osamdesetih tom prugom prošla zadnja parna lokomotiva- legendarni „Ćiro“. Njezino huktanje i pištanje bilo je tako napeto. Mi smo ga za dana s sjevernim vjetrom čuli čak na Vukmanić. Kad je i zadnja takva lokomotiva upućena u muzej ili rezalište, bio je to predznak odumiranja te prometne veze. Već tada su još živući borci preko svog SUBNOR-a i Komiteta žestoko prosvjedovali, a na samu pomisao da bi pruga mogla uskoro ostati prazna, još bi jače dizali svoj utjecajni glas.

Dizelašica je vukla vagone sve rjeđe, a bilo ih je sve manje. Svaka šuša imala je Fiću ili Stojadina, pruga je ostala sirotinji i starcima. Nedovoljno , nerentabilno, pruga je bila osuđena na smrt.

Onda se ’91. zapucalo, srušen je most u Brođanima, a kad je bilo nafte „Krajinske željeznice“ potegle bi od Petrinje do Skakavca.

Posljednji, smrtni udarac udarila je, potpuno nepotrebna diverzija 1993. kad je vlak negdje kod Gline naletio na minu. Bilo je poginulih i ranjenih, a odmazdu su osjetili naši ljudi u „Krajini“ koji su odbijali napustiti svoje domove. Tih se dana u svojim pričama nerado prisjećala i moja mama, odmahujući rukom, uz uzdah: Bolje da ne znate kako je bilo

Ja sam svjedočio jednom segmentu obdukcije same pruge i žica koje su se pružale uz nju. Te , ratne ’91. nekoliko tjedana imali smo položaj baš uz prugu u Orlovačkoj šumi. Za mirnijih dana, oko pruge bi se zgužvalo.

Romi iz obližnjeg naselja vrijedno su rušili stupove, čupali žicu, a uz samo naselje s terolitkama rezali šine… Jedno i drugo činili su „na crno“, pa je naš „veletrgovac“ Dragan uzeo stvar u svoje ruke. Najprije ih je repetirajući pušku otjerao, a onda navečer otišao k njima, pa ispregovarao aranžman, kakav je samo njemu mogao pasti na pamet.

Ako žele nastaviti „lešinariti“ prugu na „našem“ području, nek’ odluče – ili će on ići s njima na Feroteks i ubrati „ gardijski porez“ 30 % ili svaki dan , prije nego uđu na „rezalište“ imaju donijeti 2 gajbe piva i „metar jegera“, kruh i bocu Coca cole. Ponuda je bila uzmi ili ostavi.

Počelo je s onih 30 %, ali to im je bilo puno, pa su nakon par dana počeli dolaziti na „posao“,punih vrećica kao da idu u „babinje“…Taman smo uhodali aranžman, opako se zapucalo, pa je sve ostavljeno za bolja vremena.

Međutim, kako je naš položaj bio otkriven, mi smo jednu večer, nakon salve granata koje su nam padale (pre)blizu, zakačili svoje minobacače i otišli na drugu lokaciju , daleko od pruge…

Kasnije je pruga legalno počupana, ali Romi su nam se požalili da su to odradili malo veći „cigani“ od njih…

Pruge više nema, ostale su ruševne zgrade nekadašnjih stanica, izviruje nasip i to je sve.

Da ova priča ne završi kuknjavom i bez hepienda, najprije jedna zgoda iz vremena kad je pruga živjela punim plućima :

Uz šine, na području Skakavca su bili „cretovi“ močvarno zemljište s gustom travom. Ljudi iz Knez Gorice i Vukmanića, krajem srpnja išli su kositi te parcele, onako grupno. Kosilo se na ruke, jer je bilo mokro za konjske kosilice, a vukli su travu na suhe dijelove njive i tamo sušili. Anegdota s tog posla bilo je puno, jer se kosilo uz dosta rakije koju su nosili umjesto doručka, a zna se da se grupa muškaraca, kad su daleko od žena ponaša , recimo to tako – djetinjasto..

Jedna je štorija doprla i do mojih znatiželjnih ušiju ,a ide ovako:

Kosilo se udarnički, pa se nije stiglo ni na WC, u stvari u šiblje i žbunje dovoljno daleko da ne smrdi ostalima. Jednom zgodom, jedino šiblje bilo je par metara od pruge, a kosac koji se držao „za drob“, nije stigao naći drugi položaj, već se naguzio prema prugi i olakšavao…Kud za vraga, baš je u tom trenutku sporo, tek sa stanice krenuo vlak, pun putnika na prozorima!? Oni su jedva dočekali takav prizor i glasno navijali za kvalitetan „istovar“ bijele koščeve stražnjice. Dobro, guzice.

Ode vlak, on se obriše busenom trave, popere ruke u grabi i nazad na kosački položaj, gdje ga „u mašinu“ dohvatiše kolege :

Pa kaj si guzicu prema njima okrenol ? Mogol si se prema nama naprč’t !?

Kaj god … Bolje da mi guzicu vide nego lice…Mogol bi u vlaku bit koji poznat, pa evo sramote !?

Puno godina kasnije, nekih dvadesetak godina od eutanazije pruge, šalio sam se s ekipom iz Orlovca, a koja se u međuvremenu preselila na Udbinju, da ću im napisat pjesmu o toj prugi za kojom su neprestano kukali.

Kukali su, jasno, za mladošću i bezbrižnim godinama, a umiranje pruge bilo je umiranje i tih dana, jer godine su nemilosrdne, to znamo.

Kako ne bi bio kao naši političari koji svašta obećavaju, pa na to zaborave, opjevao ja prugu, pa kako joj bude.

Prugo moja počupana

Godinama bila si pruga,ravna i ponosna

a onda dođoše teška vremena,crna i posna

Vozili po tebi vlakovi,seljaka, gospodina, druga

bila si miljenica,ljepotica,naša mala pruga

Prugo moja počupana,srce me zbog tebe boli

kad su šine čupali,kao da baciše na ranu soli

Čak i manjine,koje zovu “Brazilci rušili stupove i žicu

potjerali sve oko tebe uplašenu srnu,mačke i pticu

Od Karlovca,preko Orlovca,Rečice,Skakavca

Utinje ,Topuskog,Gline,Petrinje do Siska i Capraga

vozila si stoku,švercere sitne,ugalj,drva,partizane stare

Ćiro čađavi,veselo je huktao,ali je išao poput crnoga vraga

Danas tebe prugo više nema,osta samo rashodovani nasip tužni

Nikad više, strojovođe konduktera,nestao je radnik pružni

Nestalo i starih partizana, neki na groblje, mlađi u otađbinu

a ja neka sam i tužan oplakujem tvoju iščupanu šinu

Evo kraj je pjesme ove, koja ima svoju (o)blog premijeru

nosim je od Orlovca kroz Mostanje,na Udbinjsku rivijeru

Ako me opet kakva iščašena inspiracija iznenada pukne

možda i lokomotiva Ćire na Orlovcu,opet veselo huhne

Hu,hu, hu ….č č č č č č č č č, š,š,š,š ……