Skini našu aplikaciju

Slušaj i gledaj online

  • weather-image

    7C° Karlovac

  • weather-image

    8C° Duga Resa

  • weather-image

    8C° Ogulin

  • weather-image

    7C° Ozalj

  • weather-image

    7C° Slunj

Podijeli

Pune se njive

U životu postoje učitelji, oni koje stječemo upisom u ustanove, a kad oni pruže osnove, važno je imati i one druge, koji nadograde naša znanja vlastitim radom i djelovanjem.

Jedan od najvažnijih pedagoga zadnje faze moga sretnog djetinjstva, ode ovih dana. Balašević. Ode naglo i bez oproštajnog koncerta. Ode u legendu, ode orati one njegove „nebeske njive“. Jedno je sigurno – ako ih on bude zaista orao, neće biti zapuštenih njiva obraslih dračom i trnjem . Rast će samo najslađi plodovi, poput onih koje je nama desetljećima nudio. Stih, riječ, poruku, naramak tuge, šaku veselja, geg, vic i prije svega optimizam i ljudskost.

Od „Razdeljka“ do „Bože puba“ ,trajala je nastava koju je meni, a očito i mnogim drugima, prof. Balašević držao, a stotine tisuća žednih ušiju upijalo svaku riječ, svaki ton. Ako je ovo danas „Škola za život“, ono je bila to isto, ali za stvarno. S praktičnom i teoretskom primjenom.

On je kriv što sam počeo pisati. Najprije pjesme s onim nategnutim rimama, a onda i dnevnike, koji su po mojoj tada fiks ideji, jednoga dana trebali postati bestseleri štampani u stotine tisuća primjeraka.

Ako on svira gitaru, onako prosječno, zašto ne bih i ja…? Za 17 rođendan kupila mama u Tekstilci akustičnu „Melodiju“. Tuci, udaraj, lomi žice, osobito treću- G, ali išlo je nekako. Već nakon godinu dana nabijanja po jadnoj tamburi imao sam uglazbljenih 15 pjesama!?

Baš, ono „kanta autor“. Tako je to naime zvučalo. Balašević uzor- 1/1. On je imao nekakav opaki blues, a ja sam napravio „Blues za moju pokojnu macu“, koju je jadnu na cesti zgazio nekakav Taunus našeg gasterbajtera…

Ne sjećam se iz kog razloga, tamo na početku osamdesetih, obznanio je kako se povlači s estrade i da će raditi na promociji mladih i talentovanih autora, te da mu svi koji se prepoznaju kao takvi, pošalju radove na legendarnim kazetama.

To sam vidio kao priliku, pa se odvažio kupiti najbolju TDK kassetu, zatvorio se u ambar, pa cijeli dan snimao svoje pjesme. Naravno, nije bilo miksanja, pa nije smjelo biti ni kiksanja, nego snimiti sve iz prve… Bože, što ti je mladost ludost, tada mi se to učinilo opako dobro, a kad sam nakon par godina našao te radove, sakrio sam kazetu sam od sebe…Ali, poanta je u tome što je lakoća kojom je Đole pjevao i skladao izgleda svima lako dostupna i ostvariva u praksi. A to mogu samo genijalci, zar ne ?

Kad sam dobio poziv za vojsku, na kojem je pisalo da se 7.10 1981 najkasnije do 14 časova ima da javim u VP 3876/1 u Novom Sadu, bio sam sretan. Služit ću vojsku kao susjed svom omiljenom bradonji!

U vlaku mi se istina, po glavi motao „Čorbin“ stih iz pjesme „Neke su žene pratile vojnike“, ta opaka realnost iz D-mola, s lajtmotivom: „Piletina, pivo, pijani kreteni“, približavanjem Fruškoj gori, nadvladao je „Panonski mornar“.

Stigao sam u Novi sad dosta rano, oko 9 ujutro, pa vješto izbjegao one drugove s belim uprtačima, koji su kupili remce i vozili ih odmah u kasarne, odšetao do kioska, kupio plan grada , naručio kafu u obližnjoj kafani, smazao još one piletine koju je zamotala mama, pa potražio ulicu Jovana Cvijića. Po adresi sam shvatio da ću ja 11 i pol mjeseci provesti na Petrovaradinu, a njegova ulica bila je baš tamo gdje Dunav radi onu veliku okuku i nastavlja dalje put Beograda. Vremena dovoljno, pa polako u sunčano oktobarsko prijepodne , odlučih posljednji put prošetati svoju podužu kosu kroz vojvođansku prijestolnicu, koja me na prvi pogled osvojila. Za početak osamdesetih neobično čiste ulice, skladno građen, velika rijeka je tu, Fruška gora, a onda do Baltičkog mora ravnica iza leđa..

Oko podneva, nakon što sam svima kojih sam se mogao sjetiti poslao razglednice, pronašao ulicu u kojoj se sad igraju „“neki novi klinci“, upio mirise ispod „senke oraja“, pa polako do taksi stajališta kojeg sam uočio usput.

Nekako mi je taj , inače stresan korak u životu, bio lagan, uz taj osjećaj blizine jednog od najvažnijih životnih učitelja. Taksi me dostavio pred kapiju, ispred koje je ostalo moje djetinjstvo, tinejđerske godine i mnogo toga. U glavi sam ponio sve stihove koji su mi bili vjerno društvo i gorivo u dugim stražarskim satima.

Kako je umjetnost daleka dometa, imao sam privilegiju sa jednog od stražarskih mjesta čuti i „Osam tamburaša s Petrovaradina“, jer su nedaleko u restoranu tvrđave prašili Zvonko Bogdan i ta nakupina virtuoza na instrumentima. Zaključio sam da je tom Bunjevcu, uvijek gospodinu, nešto vrlo zajedničko s „Panonskim mornarom“. Obojica svoje pjesme pjevaju bez napora, bez iskakanja žila na vratu i čelu, bez ljutnje i bijesa…Kao da divane…

Prošli tjedan, eto, otišao je Đole, koji nije ni znao (a, kako i bi) da je pomogao mom odgoju koji je sjajno započela i dovršila moja majka. Ona je također napustila ovu životnu pozornicu jednako naglo i neočekivano. Tako, da kako Đole reče- “ ovaj duet otpjevat ću sam“..

S njih dvoje, gore, siguran sam da će nebeske njive biti dobro uzorane…Počivajte u miru.