Skini našu aplikaciju

Slušaj i gledaj online

  • weather-image

    6C° Karlovac

  • weather-image

    6C° Duga Resa

  • weather-image

    5C° Ogulin

  • weather-image

    6C° Ozalj

  • weather-image

    5C° Slunj

Podijeli

Strijelac opće prakse

Kad klincima i mlađariji općenito, kažete Müller, oni odmah pomisle na trgovinu s mirisima, pelenama, zobenim pahuljicama , dobro i kondomima. Dakle, koncern koji miriše ,čisti, polira i štiti diljem svijeta. Meni je to prezime asocijacija na najvećeg golgetera svih vremena, pa me je rastužila vijest da je u 76. godini života umro legendarni strijelac Bayerna i „“Elfa“, Gerd Müller. Nisam ni znao da mu je pravo ime Gerhard, kao što još mnogo toga o ovom izvanserijskom strijelcu nije bilo u izlogu javnosti. Tako neobičan meni je kao klincu od 12-tak godina bio magnet, uzor i tračak svjetla i nade da bih i sam jednoga dana mogao biti nemilosrdni egzekutor poput njega.

Zašto, baš on?

Zato što su u njegovo doba, a i kasnije centarfori ili kod nas popularno zvani „vođe navale“, dakle momci s devetkom na leđima , bili kršni igrači, fizički nadmoćni, visoki, robusni, sposobni razgrnuti obranu u trenu i zabiti gol glavom, nogom, svejedno. Kod nas su u sedamdesetim godinama vladali manekeni poput „Princa s Neretve „ Dušana Bajevića, njegova nasljednika u Veležu Vahida Halilhodžića, „bagera „Dule Savića“, braće Musemić, k’o od Durmitora odvaljenog Mojaša Radonjića i drugih…Svi visoki oko 1.90 cm teških oko 100 kg žive vage , njih defanzivni zadaci nisu zanimali, oni bi dobivali na pladnju precizne centaršuteve ili pasove „s očima“… Danas bi rekli- gospon centarfor, iako je ta vrsta uglavnom izumrla.

Glavni junak ove priče, međutim, među tim nabildanim ljepotanima bio je kao ružno pače. Visok tek 1.76, nikako nije izgledao kao netko od koga se bekovima i stoperima tresu gaće, ali tresle su se njihove mreže. Jer taj momak koji je imao uvijek podužu kosu i odebele zulufe, kakvi su se u to doba nosili, pa bi prije izgledom spadao u „The Who“ ili „Doors“ ili u bilo koji rock band onoga doba, nego u špicu napada trostrukog prvaka Europe, svjetskog prvaka i na koncu s titulom najboljeg strijelca Svjetskih prvenstava od 1974 do prije nekoliko godina kad su ga konačno stigli „pravi“ Ronaldo i Lewandovski. Dakle trebalo im je skoro 40 godina…Njegov skor od 68 golova za reprezentaciju Njemačke u odigrane 62 utakmice, vjerojatno nitko neće stići…Sve to postigao je momak koji je uvijek odavao dojam da se slučajno zatekao na terenu, a još većom slučajnošću uvijek na pravom mjestu da gurne loptu u mrežu. Kako bi rekao Đole- e,taj nije biro…zabijao je glavom, objema nogama, ramenom, tjemenom, čak i stražnjicom, čučeći, uklizavajući, pa i iz ležećeg položaja…Ako ne vjerujete, pitajte očajne Nizozemce koji su u finalu ’74 poveli s 1:0, a onda je momak s afro frizurom Paul Braitner poravnao, a Gerd zabio nekakav otpadak, za konačnih 2:1.

Kružio je cijelu karijeru po kaznenom prostoru i nemilosrdno davao golove. Baš kao pravi Švabo, koji će uvijek izvršiti svoju normu, a njegova je bila davanje golova. Ništa tu nije bilo spektakularno, osim pokojih škarica, jer niti je imao razorni šut poput kolege mu Netzera, niti je imao običaj predriblati cijelu obranu kako je to znao elegantni „Kaiser“ Frantz Beckenbauer, već je kao lija kupio otpatke, odbijance ili jednostavno u pravom trenutku podmetnuo nogu, a lopta bi uvijek izmogoljila i odfelšala dalje od golmanskih ruku ili kroz njihove noge.

Zašto je mene u tim nježnim godinama toliko fascinirala njegova pojava i igra?

Pa, zato jer sam shvatio da golove ne moraju zabijati samo školovani igrači iznimnih fizičkih predispozicija, već i takve „samonikla spodobe“ poput „Mileta“. Nešto, kao i saznanje da ne „krešu“ odlikaši i oni baš jako zgodni, nego – oni uporni.

Slično sam prosvjetljenje doživio kad se pojavio punk i novi val, pa kad su za mikrofon bez brige i pameti stali likovi s iščašenim vokalima, s malo sluha, ali s puno drskosti i energije. I uspjeli prodati milijune ploča. Jer, kad čuješ macane poput Elvisa, Tom Jonesa i druge vlasnike snažnih i kvalitetnih vokala, sakrio bi se u zvučnu kutiju, a ne drznuo se otpjevati, a kamoli i snimiti nešto…

Na neki način Gerd je bio svjetionik koji je nam osrednjim đacima, igračima , zavodnicima, pjevačima, sviračima…Na tome mu veliko – hvala. Danke herr Gerthard, jači si bio od Kohla i Genschera zajedno, iako uvijek bio u rangu malog narodnog vozila- nešto kao Volkswagwen, Pouzdan i neuništiv, a suigrači- Beckenbauer, Sepp Maier, Vogts i Rumennigge, imali su jače šasije i kubukažu, poput Mercedesa, BMW-a, Audija…Narodu su uvijek draži oni nestašni, izvaprotokolarni poput Slaviše Žungula, Cice Kranjčara i Tebe.

Ovakve priče teško mogu imati sretan kraj.

Na put prema dole počeo je odmah nakon osvajanja titule svjetskih prvaka te sparne nedjelje 74-te u Munichu. Par mjeseci kasnije, kad se slegla euforija i zvjezdana prašina, šef „Elfa“ Helmut Schoen, kazao je da će malo pomladiti ekipu i za prijateljske utakmice igrane u Americi izostavio je samo – Müllera!?

Njegova supruga Uschi, zaprijetila mu je tad ,ako ikad više obuče nacionalni dres, da će ga ona ostaviti !? Smatrala je da mu se čini nepravda i da je takav potez jedini ispravan. Tako je i bilo. Gerd je zauvijek rekao – nein! Poslije njega su u reprezentaciji igrali razni Mülleri – Dieter, Hansi, još uvijek igra Thomas, ali ,samo jedan je Gerd.

Njegova supruga, još je jednom zaprijetila da će otići- kad je legenda od opće dosade u postnogometnom životu potonula u alkoholni delirij, pa su ga, u posljednji trenutak, nekadašnji suigrači nagovorili na liječenje, a nakon toga mu dali posao u Bayernu i izvukli ga iz ralja maligana.

Ipak, prije sedam godina u njegov se kazneni prostor uvukao onaj prokleti Švabo koji razmješta stvari po kući i ljudima mijenja imena- Alzheimer. Opaka bolest brzo je napredovala, pa je zadnje godine života proveo u ustanovi koja se o takvima brine.

Na Veliku Gospu, otišao je sa svih životnih terena veliki strijelac, zagovornik nas malenih, zahvalnih, što je takav po zemlji hodao i golove zabijao.

Adio Gerd, i na nebeskim stadionima budi gord!