Švrakopis
Pročitao sam , gotovo u dahu, knjigu u kojoj su sabrana pisma nikad prežaljenog Veselka Tenžere supruzi Ivani, koja joj je pisao s odsluženje vojnog roka u sezoni 1968/69. Ovaj genijalni novinar, dramatičar, pisac, kritičar opće prakse , esejist, što sve ne, ali prije svega endemska pojava na tadašnjoj novinarskoj sceni, otišao je prerano i nepotrebno, u 43-oj godini života preminuvši na operacijskom stolu za vrijeme zahvata na srčanim zaliscima…Sjećam se da je te veljače ’85. bilo tako zima, da je temperatura valjda dva tjedna bila oko – 20°C, ali potpuno smo se smrzli svi koji smo voljeli tog Veselka rodom iz Prozora, kad smo čuli da je umro.
Legendarni Ćiro Blažević kroz suze je izjavio da mu je nudio operaciju i najboljim Švicarskim klinikama, ali tvrdoglavi Tenžera, rekao je, da ako mu je suđeno da umre, neka to bude na domaćem terenu..!?
Osim neponovljivih tv kritika, rado je pratio sport, pa je meni ostala u sjećanju jedna njegova rečenica kojoj je oslikao sav jad i čemer čekanja na naslov prvaka, vječito drugog Dinama tijekom šezdesetih i sedamdesetih : “Dinamo je opet izgubio, opet neće biti prvak…No, dobro je da postoji takav Dinamo, bar znate da u gradu postoji netko kome ide lošije nego vama samima.”!?
Ah, kako se čekao onaj ogromni “Nedjeljni Vjesnik”, prvo Tenžeru pročitati, pa ostale vedete pisane riječi.
Ta, pisma, ukoričena su zahvaljujući ženi kojoj je pisao, dakle supruzi Ivani. Nekoliko me stvari fasciniralo , a iznad svega količina ljubavi koju je on izražavao u pismima koje je slao s pješadijske obuke na Visu i kasnije iz Šibenika. Ljubav je ta koja ga održava na životu, jer je među “prašinare”bio poslan po kazni ,nakon što je napisao kritički tekst o nekakvoj predstavi gdje se pojavljuje JNA…
Zatim količina pisama- napisao ih je u godinu dana 290!? Ponekad i dva dnevno. Vidio sam faksimil jednog od njih i ostao šokiran rukopisom. Ma, to je krasopis,nikakvo muško žvrljanje, niti živčano škrabanje kakvo bi se očekivalo, s obzirom da je neka pisao i na koljenima, na zidićima, i ostalim neuvjetnim uvjetima.
Moram priznati da sam se osjećao baš posramljeno. Moj rukopis je sve samo ne nešto što izgleda kao rukom pisano- užasna masa međusobno posvađanih slova. Ništa nije pomoglo da to što pišem bude i drugima čitko. Već u prvom razredu pošlo je ukrivo. Olovku sam držao nekako grčevito, onako “pravoslavno” s tri prsta, slova ćoškasta, krumpirasta, nejednaka, baš ružno za vidjet’. Da mi je svaki put otpao čuperak kose koliko su me za nju povlačili zbog toga učitelj ,mama i baka, bio bi ćelav 1/1, a ne ovako kuštrav i razbarušen kao i moja slova i brojke. Ponekad pomislim da je dobro da ta slovca nisu živo biće, jer bi me neko od njih doslovno pridavilo, kako ih ja izobličim do neprepoznatljivosti …Pogotovo ova “prizemna”- m, n, r – su su nekakve polusavijene gliste i skup točkica !?
Kad smo morali pisati školske zadaće, znoj me oblijevao, a one sastavnice iz matematike, to je više ličilo na zid Altamire i rad Krapinskog pračovjeka ,nego na djelo učenika šestog razreda…Uhhhh.
Tješilo me jedino, što su mi prognozirali da samo doktori tako pišu, a u kasnijoj fazi tvrdnja da kreativni ljudi imaju ružan i neuredan rukopis, jer prsti jednostavno ne stignu pratiti stvaralački naboj koji proizvodi taj centar u mozgu .
Međutim,to neselektivno škrabanje činilo je probleme kad bih pisao pisma, također uglavnom iz vojske. U početku, poznato je piše se svima i stalno, jer puca nostalgija ,kao i želja da svi znaju kakve sve muke ne prolazi jedan do kože ošišani remac. E, sve je to ok, ali treba to moći pročitati i shvatiti što je pjesnik htio reći !?
Mama mi je zaprijetila da mi neće pisati ni ona ni brat,ni paket poslati, ako još jednom pošaljem pismo koje oni dešifriraju dva dana…Nabavili su i povećalo, svađali se oko pojedinih riječi, krpali nekako sadržaj, čak su u pomoć zvali i učitelja, jer kao on je kriv što me nije jače “tretirao” pa ovako pišem, da i jadne krave već muču od muke, jer mama i baka umjesto da ih nahrane i podoje, bleje u dva lista papira stigla iz Novog Sada…
Zgodna je anegdota bila s pismima koje sam pisao svojoj tadašnjoj curi u Salzburg. Bila je to ljetna avanturica u Selcu gdje sam radio to ljeto. Pitao ja, smijem li dobivati i pisati pisma u inozemstvo, a bezbednjak kaže: “Smeš da pišeš, ali ne u inozemstvo, nego u inostranstvo!?A,. kome bi ti da pišeš ?
Ja objasnim, da je to djevojka, 17 godina stara, ništa od strateške važnosti za bezbednost zemlje…Ajd ,može.
Znao sam da će to biti otvarano i čitano, ali moj je engleski bio tako “tarzaniziran”,a teme jednostavne i predvidljive, bez detalja o vojnim aktivnostima, da nism imao za što brinuti.Stizala su pisma u rozim namirisanim kovertama, što je naravno bacalo u bed ostale soldate, a bilo je slatka briga za bezbednjaka koji je proučavao gugutanje na austrougarskoj liniji Petrovaradin -Salzburg.
Jednog me dana pozvao u svoju kancelariju, odrezale mi se noge…Što sam sad zgriješio ???
Sedni vamo Valentiću.
E, pardon, druže majore, prezime mi je Valent.Bez ić.
Ma. batali to…Znaš šta sam hteo da ti kažem..Pametan si, vidim nisi neotesano deblo, ko ovi iz Pokrajine,ali brate, kako ono pišeš onoj ribi u Beč !?
U, Salzburg, druže majore…
Dobro, nema veze, može i u Mičigen, pa šta će devojka da misli o tebi? Da si išao u večernju školu,leb ga jeba !!??
Ne razumem..
Pa, to jedva mi uspemo da pročitamo, koliko ružno pišeš ta slova, a kamoli da svatimo bit,,,Onda ide onaj šeretski osmijeh– osim da jedva čekaš da je dovatiš kad na leto dođe u ta Selca…he,he
Ja posramljeno gledam, kao da sam upravo odao sve šifre veze Rusima ili Bugarima..
Daj, lepo sedni nedeljom, pa slovo po slovo, oš’ da ti damo pisaću mašinu?
Ne treba hvala (ionako nikad nisam tipkao,pa me još jače sram)..
Idi sad i vežbaj to pisanje, jadna verovatno misli da je to ćirilica, jer ne razume niti ku…Dobro u to se razume ,valjda. Ajde, ostav, voljno si i na vežbanje.Ako ti treba hartije, evo nosi ,imam ja neke prazne blokove….
Moja završna riječ u ovom predmetu,na žalost je priznanje, da pišem još gore i nečitkije, jer rukom se piše samo prognoza vremena i temperature..
Za sve ostalo tu su tipkovnice i mobitel…
Iako ponekad imam dojam da su slova koja ja napišem za vijesti tipkovnicom puno ružnija nego ona koje napiše Tamara…