Skini našu aplikaciju

Slušaj i gledaj online

  • weather-image

    7C° Karlovac

  • weather-image

    7C° Duga Resa

  • weather-image

    6C° Ogulin

  • weather-image

    6C° Ozalj

  • weather-image

    6C° Slunj

Podijeli

U to ime…

Znamo, imena djeci daju roditelji, rjeđe kumovi, bake, prijatelji… Kako bude upisano u Matičnu knjigu, tako ga lijepo izvoli nositi dok ti ga ne uklešu na spomenik ili neki drugi nadgrobni spomen. Jesi zadovoljan ili ne, tko te pita.

Neki, koji ne žele cijeli život nositi ime koje im je dodijeljeno, jednostavno odu u nadležni ured i prekrste se u, ne znam, recimo Milan Bandić. Nekako najčešći odlazak na ta preimenovanja dogodio se u Hrvatskoj od ’92 do kraja milenija. Znamo razloge, nisu bitni za ovu priču u kojoj ću se prisjetiti svojih predaka koji su muku mučili s imenima svoje unučadi ,ali i svih koji se nisu zvali „kako Bog zapoveda“- dakle: Iva, Joža, Tona, Mata ,a ženske : Kata, Mara, Bara, nego nekako, tobož’ modernije…

Meni je to kao klincu bilo silno smiješno, kad bi se baka zapetljala i smiješala nas jače nego žgance, zelje i čvarke, koji su bili omiljen i stalan zimski doručak. Još dok smo brat i ja bili jedina unučad u kući, išlo je nekako, ali ,kako su njoj Davor i Damir, bili jedno te isto, skovala bi od toga“ Damvor“, „Darvor“, kako tada još pokreta nije bilo, mogli smo ispast „Darker“. Sjetih se toga kad je kandidat za Zg gradonačelnika instaliran do tada široj javnosti nepoznati Davor Filipović, a šef stranke ga na presici prekrstio u Damir!?

Kad bi greškom zvala mene, a u stvari trebala brata, uzrujano bi ,nakon što se ne bi odazvao ni jedan, rekla da nema veze koga zove, imamo se oba nacrtat !? Kaos bi nastao kad bi za raspusta došle sestrične i bratići iz Zagreba i Švarče…To je bila prozivka s 99 % krivim rezultatom…Treba joj Ljiljana, zove Vesnu, kad ne zna koja je koja, onda ih nazove -Vilka, po njihovoj mami. Tihomir bi bio Milko i obratno, a Gordana i Lidija bile bi pogođene iz petog pokušaja…Jedino je Natali samo rijetko postajala njezina mama Anuška, a izgovor je bio „a, kad ste iste s tim žutim lasima…“I opet zaključak, kad se ne zovete „kako Bog zapoveda“, nego ‘vako komplicirano…Eh, bako, još je to dobro bilo, a danas sve troslovna imena, pa se ti snađi u tim kraticama, da ne spominjem modernost tih imena, za koje stariji živalj nikad nije čuo…Povjerila mi se jedna prabaka, da ima zapisana imena sve unučadi i praunučadi na kartončiću koji nosi uvijek sa sobom u malom molitveniku od kojeg se ne odvaja…Veli, još je do lani išlo nekako, a sad sve slabije vidi, pa nit pročitat može, a kamoli ih prepoznat kad rastu k’o trava u proljeće…

Kao i sva nadobudna mlađarija, zezali smo tu jadnu starčad i rugali im se, ne sluteći da vrijeme čini svoje, i da ćemo i mi s godinama biti jednako senilni, zbunjeni i da će nam popamtiti imena bližnjih, biti tlaka kao i njima u godinama kad sjedine krenu i leđa se sve jače povijaju…

Meni je prvi „žuti karton“ ,dakle javna opomena, bio događaj, naravno iz šanka…U našem smo lokalu imali dvije konobarice, nimalo fizički slične, obje iz okolice Slunja i Plitvica- Marica i Slavica, imena nimalo slična. Ali, kad su me pitali tko sutra radi, ja velim Slavica. Čekaj, zar ne treba raditi Marica ? Hm, valjda, malo sam ih zamijenio…Ali, kad se to ponovilo nekoliko puta, ja sam posegnuo za obrambenim mehanizmom svoje bake Mace, pa kad bi me pitali koja je sad u smjeni, nakon brslanja- valjda Slavica, ili ne čekaj, možda ipak Marica…Ma ,znate kaj, dela – „Slamarica“!? Dobro da mene nisu prozvali Frankeštajn, nakon te fuzije odnosno konfuzije…

Duga Resa je po mnogo čemu posebna, a za mene su najveće iznenađenje, ali ugodno bila dva ženska imena koja sam čuo samo u „području bez signala“ ,dakle u Dugoj Resi, koju tu nitko tako ne zove, tako mi „“Dugareščana“s ili bez „Tređedi“….

Imena su -Rubinka i još neobičnije- Zumbulka !? Rubinku znaju svi, ne samo iz vijećnice, a gospođa Zumbulka nije mi otkrila tajnu svog neobičnog mirišljavog imena. Štoviše, najprije sam upoznao njezinog muža, a kako njemu nikako nisam mogao upamtiti ime, nego sam ga kao i drugi po prezimenu Cvitković, zvao „Cvik“ . E, kad bi i to zaboravio, prekrstio bi ga u – „Zumbulko“!? On se nije ljutio, a da je, pa me onako velik od skoro 2 metra opali s teškom ručetinom, odletio bi ravno među zumbule …