Slušaj i gledaj online

  • weather-image

    11C° Karlovac

  • weather-image

    11C° Duga Resa

  • weather-image

    15C° Ogulin

  • weather-image

    11C° Ozalj

  • weather-image

    14C° Slunj

Podijeli

U Valenta, vajk dobra palenta!

Još jedna štorija iz nekih drugih vremena, koju valja izvući u izlog i dati je u “drugo čitanje”.

Činim to, jer sam primjetio da mi nakon ove zadnje (5. po redu) operacije oka,valjda još pod utjecajem anestezije, glavom lete samo nekakve mračne teme… A to je, kako bi to rekao “The best Serb”- nedopustivo!

Ajmo skuhat malo žganaca :
 
Konzerve tune povlače se s polica dućana jer imaju previše nekakvih supstanci koje mogu ugroziti zdravlje konzumenta. Dječja hrana, točnije pripravci za dojenčad, također su javno prokazani i nestaju s polica, a oni koji su ih kupili, pod hitno ih trebaju vratiti gdje su ih i kupili. Trgovci će njima vratiti novac, a bebe neće valjda povratiti u slinček…

Slušam te i slične obavijesti pa se osjećam poput onih stoljetnih staraca s Kavkaza, koji već desetljećima žive u planini, čuvaju stado, piju kefir i kozje mlijeko, puše domaći duhan, svaki dan popiju neku ljutu travaricu i uopće ih ništa ne boli. Nemaju ni zdravstveno osiguranje, a kamoli dopunsko. Doktor je nešto što postoji tamo u dolini, a prvi koji će s njima imati posla su pop i priučeni grobar, koji je već blizu stotog rođendana, ako ne laže, jer već dugo ima 99 !?

Od najranijeg doba, moderne bebe tretiraju se kojekakvim pripravcima iz bočica i anatomskim dudama, da mame često moraju imati bar dva semestra biokemije i znanja o preparatima i supstratima, bar na nivou ljekarnika početnika… I opet – zajeb. Smušeni kemičari smućkaju nešto preko volje i eto problema. Zato se moja generacija (Šuvarovi kavkasci) valjda zadnji možemo pohvaliti da smo rasli uz zdravu domaću hranu. Najprije mamina cica pa domaća juhica, ‘Paris keksi’, kravlje mlijeko i žganci. Za razliku od današnjih klinaca koji prvo čuju riječi: Hipp, Nuk, Chicco, supstrati, koncentracija, implikacije, komplikacije… Ja sam prvo zapamtio riječi: Džajić, Zambata, Dinamo, Tito i ‘žeri i muči’!

Za doručak su svako jutro bili žganci. To je bio ritual postojaniji i nepromjenjiviji od ‘Five o’clock tea’ na britanskom dvoru. Baka ili mama ,ranom bi zorom stavile u lonac vodu pa, kad zakuha, brašno i sol. Malo promiješamo… i to je to! Uz žgance, kombiniralo se mlijeko, bijela kava, vrhnje, kiselo zelje i čvarci… Sve osim senfa, kako je to lijepo opisao Ante Tomić u ‘Čudu u Poskokovoj Dragi’… I nitko nije prigovarao niti tražio nešto bolje. I bez dodataka prehrani i kojekakvih šarenih pilula rastao sam i napredovao, kao dobar odojak (što se iz priloženog vidi). Jedini zahvat u probavi bili su sirupi protiv glista i oblog od kuhane rakije, kad bi me bolio zub!

Da se vratim na žgance. Taj svakojutarnji ritual odvijao se godinama na isti način i u istom loncu. Znam da se tako zove jedna od bezbrojnih ‘vitlanja kuhačom’ na našim televizijama, ali to nema veze s ovim kulinarskim poduhvatom. Lonac iz kojeg su se pušili žganci imao je zgodnu i neobičnu povijest.

Deda mi je ispričao kako je lonac stigao u našu kuću: Negdje krajem 1944. saveznički su bombarderi svakodnevno letjeli iznad našeg sela, spremajući se ispustiti svoj teret na neki od gradova koje su tada temeljito ‘peglali’ i prekomjerno granatirali. Ratom iscrpljeno stanovništvo s vremenom se naviklo na brundanje moćnih motora pa ih više nisu ni doživljavali kao nešto vrijedno pažnje. Sve dok jednog dana jedan od njih nije jako zadimio, počeo nekontrolirano mlatarati krilima, da bi se na koncu uz rep dima srušio na njivu pokraj sela.

Zarovao je u meku zemlju ‘Ciglenice’, kako se i zovu njive pokraj potoka, i razletio se u tisuće manjih ili većih komada. Pilot je skočio prije toga ,pa žrtava nije bilo. Jesu li ga pogodili protuavionski topovi ili je posrijedi bio kvar, nevažno je za priču. Iako, znam da još uvijek ne kontate koje veze ima pali saveznički avion sa žgancima. Dakle, kad se slegao dim i kad su se mještani odvažili prići raskomadanoj letjelici, shvatili su da im je u stvari pao dar s neba… U nedostatku metala, pogotovo visokokvalitetnog aluminija, kojim je obilovao zrakoplov, prionuli su brzoj akciji sakupljanja razasutih dijelova. Sve su to nosili seoskom kovaču, koji je imao pune ruke posla. Stručno i brzo izrađivao je pribor za jelo, kante, ‘vandle’ i ‘žgančare’. Drvene su žlice i ‘šefarke’ konačno izbačene iz upotrebe, a s alu-žlicama jelo se ono malo hrane koju su tada, krajem rata, uspjeli sačuvati od Titove ekipe, koja je, ohrabrivši se, u kuće dolazila na ručak i večeru, kao za ‘švedski stol’. Samo kuvaj, drugarice – govorili su. Kad mi dobijemo rat, sa zlatnim žlicama ćemo jesti! Te vaše ‘aluminijaste’ bacit ćemo u smeće…!!??

Ali, u smeće nije bačen lonac za kuhanje žganaca, koji je baka između ostalog dala izraditi od dijela kokpita izrađenog negdje u Pensilvaniji ili ‘Santlojzu’ – tako su, naime, ime grada Saint Louisa izgovarali Vukmanci kojih je oko stotinu tamo potražilo sreću između dva svjetska rata. Taj lonac bio je toliko čvrst i pouzdan da je otrpio svakodnevno udaranje kuhačom po svom dnu od ’44. do ’90. Prehranio je mog ćaću, njegove sestre i braću, jasno dedu i baku, a već su i snahe počele jesti vruće žgance pripravljene u njegovoj pouzdanoj utrobi. Ja sam skovao i stih: Dok je našega žgančara stara, kod Valenta uvijek miriše dobra palenta!

Kako je krajem velikog rata napravljen, tako je u predvečerje novoga rata i izdahnuo. Kad se pojavila mala rupica na dnu, znali smo da je to prva kaverna i znak da mu je kraj na vidiku. Krpanje nije dolazilo u obzir jer rekli su metalci da je to ‘mission immpossible’, s obzirom da je napravljen od jednog komada i od materijala koji je nekompaktibilan s bilo kakvim zakrpama ili sličnim zahvatima. Zato, teška srca, premjestili smo ga na staru stalažu u ambaru, gdje su desetljećima stajali njemački šljem, kubura iz doba Franza Jozefa, konjski komot, orma i dijelovi tkalačkog stana – dakle u kućni muzej. Da mi je vidjeti ovo moderno posuđe, koje se kupuje pozivom na ‘060 brojeve, ali to nije sve…’ koliko može služiti svrsi. Moj žgančar oldtimer časno je ispunio svoju misiju i otišao u legendu.

Cijelo školovanje donosilo mi je jednaka ugodna jutra. Budio sam se i umivao uz ritmično udaranje kuhače, miris kuhanih žganaca i uz radio marke ‘Savica’ na kojem se slušao ranojutarnji program ‘Radio Zagreba’. Iako se nikad nisam bunio na ponudu prvog jutarnjeg obroka, bez obzira na gotovo sektašku nepromjenjivost ‘nositelja ponude’ – palente, katkad bi, onako iz štosa, priupitao: Kaj ima za jest’? Žeri i muči (jedi i šuti)! Tobože ljutito odgovarale bi mama ili baka. Tako da je taj specijalitet, kojega nisu proslavili niti Stevo Karapandža niti ‘Goli kuhar’, ni cijela armija iz ‘Večere za pet’ ili onaj živčani Francuz i slična bratija, izašao iz moje prehrane tek kad sam otišao u JNA. Zato mi je jasna ona: Još ti moraš puno žganaca pojest da bi mogao ovo ili ono…