Zamišljancije
Nakon dosta vremena, u par zadnjih tjedana ,nekoliko sam puta čuo gotovo istu rečenicu : „ Ajme, pa skroz sam vas drugačije zamišljala“!? Dado…?? Pa, da, sad sam povezala sliku i ton…Isto zvučite kao i na radiju…
Žene su te, koje su me identificirale, pa umalo uhitile i transferirale u svoj mozgovni folder, a muškarci, ako me i skuže, daju mi to do znanja na drugačiji , muški način: „Kaj ‘š popit, nisi loš..“
Nastavak rečenice i nije bitan za priču, jer se i tu ponavljaju klišeji, poput: „ Po glasu bi rekla da ste mlađi…“..Mislila sam da ste nekakav mršav, zajeban tip…“One mlađe identifikatorice ustvrde : „Pa, da, imam ja sliku s vama, imala sam pet godina ,bili ste Deda Mraz ili Sveti Nikola…“
Potpuno razumijem sve te reakcije i načine na koji se stvara slika u glavi osobe kojoj poznajete samo glas, iako je to danas kad smo svi okačili svoje njuške na sve te zidove i profile, dosta rijetka neusklađenost s modernim tokovima društva i druženja.
Čovjek stvara svoju poželjnu sliku, pa kad se stvarni lik pojavi , onda onaj u mašti uvijek bude drugačiji. Naravno, mlađi, ljepši, savršeniji…
U mojoj mašti, evo opet se vraćam u nježno doba mladosti, svaki me junak vizualno razočarao, nakon što sam u glavi stvarao njegovu savršenu sliku, kakva priliči njegovom opisu u ,recimo kaubojskim romanima, ili glasu koji me uzbuđivao s radija…
Prokleta televizija i kino urušili su savršenu sliku ,recimo Wyatta Earpa, legendarnog šerifa iz Tombstonea. Čitajući o njegovom odlučnom pogledu, munjevitoj desnici ,nepogrešivom oku, savršenoj figuri za kojom je uzdisalo pola ženskog Divljeg zapada, naravno da je on bio supermen bez mane. Visok, zgodan, punih ruku pravde ,ali i razornih krošea i aperkata, kad bi nitkovi razne vrste remetili mir u Dodge Cityju . A, onda me sestrična povede u Kino Kosmaj u Jurišićevoj, na ekranu se pojavi nekakav brkat lik, s neurednom bradom u nastanku, pomalo poguren i opaka pogleda…To Wyatt !? Kakvo razočarenje…Doc Hollyday još bože pomozi, ali od tada više nisam s istim žarom čitao te „sveske“..
Onda me okupirao radio , a najjače legendarni Ivo Tomić. Sjajna glasa, britkih , u trenutku smišljenih dosjetki i rima, strastven i do dana današnjeg nenadmašan sportski reporter. I njega sam u mašti iscrtao, da ga ni Meštrović ne bi bolje. Netko je donio sportski tjednik „SN revija“, a u njemu razgovor s Ivom Tomićem. Šok i nevjerica…Umjesto apolona a la Zdravko Čolić, iz novina se smješkao srednjevječni ćelav tip, s ogromnim reporterskim slušalicama na glavi, koji me k tome osmijehom podsjećao na lokalnog župnika …Jaoooo…Zar je to tijelo iz kojeg izlazi onaj savršen glas koji lijepi uho za radio i jedva čeka da ga uključe, nakon napornog Ede Pezzija i uspavanog Ivice Kovačevića iz Rijeke, ili one ekipe s istoka…
Ipak, najjače sam udario glavom o stvarnost, kad su nam ,tamo sredinom sedamdesetih iz Radio Zagreba u selo došli snimati emisiju o Loli Ribaru. To je trebala biti posebna emisija koju su uređivali Pjer Vukelić i Mario Mihaljević, zvala se „Crvena jabuka“, a išla je subotom popodne. Osobito Mihaljević, rasturao je glasom, svojim toplim baritonom, s onom dozom uzbuđenja i napetosti, kakvu su pravi voditelji znali proizvesti u eteru i držati mnoštvo kraj radio aparata, tranzistora u iščekivanju, što je sljedeće…Kao i sve junake prije, i njega sam si zacrtao kao kombinaciju Tarzana i Beckenbauera.
Naravno, pohitao sam u Dom kulture i s vrata ciljao pogledom po masi u zvonastim trapericama i s debelim zulufima koji su se tada nosili.. Nitko mi nije ličio na Marija i Pjera…Svi su bili, nekako obični !?
Onda je netko od tehničara povikao onu legendarnu: „Tišina, snima se“!
Muk u sali prekinuo je dobro poznati ,ugodan glas Marija Mihaljevića : „Dragi slušaoci, današnja emisija posvećena je narodnom heroju, legendarnom Ivi Loli Ribaru, koju emitiramo iz…“
O, zemljo otvori se…Nekakav stvarni lik u kariranoj košulji, a ne onaj iz moje mašte, govorio je kao MM !? Rijetka poduža kosa, britva također na odmoru, mršav i nimalo zvjezdana izgleda, nemilice je rušio moje snove i imaginacije…
Što je od svega bilo najgore, cure iz sela gurale su se koja će prva od njega raščupanoga i Pjera, koji je njegovao izgled modernog Čaruge, dobiti autogram…
Mislim da sam u tom trenutku odlučio postati faca…