Konzervativac

Sjedim za stolom i grozničavo razmišljam. Jesam li ja zaista takav nazadnjak i konzervativac, da nisam u stanju kupiti konzervu tune koja se otvara na moderan način – povlačenjem onog ‘nosića’ na gore, već sam kupio konzervu koja nema takav otvarač… Ni slutio nisam da će me prodiranje u čvrsto tijelo ‘zablindirane’ konzerve sa 125 grama mljevene tunjevine tako izmučiti i nasekirati!?

Ako ste prinuđeni jesti gablece iz konzervi, znate o čemu pričam. Recimo 95% limenki otvara se elegantno i lako, potezom na ugrađeni otvarač. Ali, još u svijetu, recimo Tajlandu, otkud je došla ova moja riba, pakiraju u konzerve bez te ‘dodatne opreme’, a naravno niti onih nožića, koji su nekad bili obavezna oprema – nema. Što je najgore od svega, tih malih crnih nožića sa sjajnom oštricom uopće više nema! Niti se stavljaju uz sardine ili skuše, a još manje uz tunu. Lako je bilo nekad – ako i nema nožića pride, ima od jučer ili prošlog tjedna. Malo tko je bacao te nožiće. Tko zna kada i gdje će zatrebati… Pogotovo što su se i paštete, mesni naresci otvarali na taj, teži retro način. Mic po mic, rez po rez, okolo naokolo konzerve i evo gableca. Dobro, znalo je ulja iscuriti po rukama, koljenima, stolu… Ali na kraju truda – mljac!

I onda su došla moderna vremena s modernim konzervama ‘na tač’. Nožići su nestali, a tajlandska riblja industrija nije se obazirala na to što Mađarska nema more i što Damir nema nožić za otvaranje čvrsto zavarene tunjevine. Pretražio sam našu priručnu kuhinju bolje nego forenzičari CSI Las Vegasa. Izvrnuo sve i jednu šalicu, prazne tegle od paprike, posudice na kojima je latinicom i ćirilicom pisalo "SOL – CO", zavirio ispod tacne na kojoj stoje tanjuri i zdjelice, odmaknuo ormarić, popeo se na stolac i grebao po prašini gornjeg dijela elementa viseće kuhinje… I ćorak! Nigdje te spasonosne sprave koja bi mi omogućila miran i zdrav obrok. Ah, ništa, ako ne ide milom, posegnimo za silom, pomislih, pa dohvatim najstariji nož u kompletu, znalački provjerivši čvrstoću i oštrinu istog. Taj primjerak ‘Kordunovog’ sječiva star je sigurno kao i Ustav iz ’74., pa ako ga i satrem, amortizirao se već…

I tako se od miroljubivog pacifista, koji je poželio malo plodova Pacifika, pretvorih u običnog koljača, brutalnog konzervoubojicu! Odmjerenim udarcem dlanom po drški noža oldtajmera – napravih rupu i sječivo se blago nauljilo. Juhu! Sad si moja tuno! Ali, to je tek etapa u osvajanju negostoljubivog terena… Trebalo je micanjem oštrice zaista i otvoriti konzervu – a to ide malo teže. Cigulje migulje, mrd ‘vamo, mrd tamo i jedva sam izrezao centimetar i pol lima. Taj koji je izradio tu limenku, očito nije ograničen potrošnjom materijala! Čovječe, kao da je izrađivao šasiju ruskog tenka!? Čvrsto i neprobojno! Ipak, uspio sam odškrinuti oštar lim i lagano vilicom istresao mjevenu tunjevinu u tanjur, sveudilj psujući i tajlandsku industriju, dućan koji pakira te obroke bez upozorenja da za otvaranje treba lovačko-diverzantska oprema i dobro izvježbana ruka.

Iako s ovim modernim konzervama s ugrađenim ‘jednopoteznim’ otvaračima zna biti iznenađenja… Za razliku od onih koji rade konzerve koje se ne otvaraju bez muke velike, ovi drugi očito šparaju materijal pa naprave lim vrlo tankih dimenzija pa čovjek gladan i nervozan naglo potegne otvarač i eto vraga! Krhki lim pukne u podnožju, konzerva osta’ k’o maslina – neubrana i neotvorena… Kaj sad? Opet hladno oružje u ruke pa u pokolj! Sve dok ulje na tanjuru ne poteče! Često puta prolije se i nevina krv otvaratelja, jer rubovi nasječene konzerve vrlo su oštri i negostoljubivi za takve uljeze koji do ribe i ulja dolaze nakon nasilnog ulaza u središte konzerve…

Dragi budući poduzetnici! Ako nemate ideje kako izvući lovu iz EU fondova – evo ideje: osmislite program i nabavite strojčić za proizvodnju nožića za otvaranje konzervi! Za takvu manufakturu ulaganja ne bi trebala biti velika, a tržište vapi za tom jednostavnom stvarčicom, koja je neobjašnjivo izumrla i nestala ispod celofanskih omota konzervi s Visa i drugih ‘punionica’… Uostalom, i sva ta industrija je u stečaju pa nije ni čudno što smo ovisni o prekomorskoj ribi, kojoj je lakše doći preko sedam mora, nego nama konzumentima otvoriti njenu ambalažu. I molba za kraj: ako netko ima doma tih nožića, nek’ se javi. Možemo se mijenjati za duplikate ‘Životinjskog carstva’ ili ka’ ja znam…