Kroasi deux pua

Jeste li kada bili član nekog žirija ? Stručnog suda, kako se po naški veli…
Mene je to često zapalo, uglavnom protiv moje volje, a posljednja uloga arbitra koji zajedno s još dvoje ljudi od pera odlučuje tko je napisao najbolju kratku priču, zapala me po „zapovjednoj odgovornosti“, kao predsjednika Književnog kruga Karlovac koji raspisuje natječaj za kratku priču „Zlatko Tomičić „ već četvrt stoljeća.
Posljednjih pet godina s početkom lipnja mjeseca valja sjesti za laptop, pročitati između 50 i 100 radova, pa dobro odvagnuti koliko kome bodova dati. Obično se izdvoji 15 – tak priča, pa nakon konzultacija i razmjene dojmova, donesemo odluku i pravorijek.
Osim što je naporno ( ispadoše oči), a ni leđima nije lako, zakuha mi mozak od sveg tog štiva, radnji, likova i na koncu, odgovornosti oko konačne odluke. Moram priznati da mi je najdraži dio te priče, kad nazovem pobjednika i pohvaljene, njihova radost najveća je nagrada, jer reakcije su tako iskrene i tada se osjećam baš dobro, pa i korisno.
Kako i sam šaljem svoje priče na poneki natječaj, lakše mi je shvatiti jednu i drugu stranu- natjecatelje i žiri, pa ako i ne prođem najbolje, nema ljutnje, o poretku odlučuju nijanse, a svaki član žirija ima svoja pravila .
Uostalom, na svakom takvom natjecanju, samo je pobjednik potpuno zadovoljan, a svi, pa i onaj drugoplasirani misle da su zaslužili više…
Najbolje se to vidi kad se proglasi pobjednik na kobasijadama i na natjecanjima za najbolje vino ili rakiju, e tu je najviše žuči neslavodobitnika…Toliko se poneki nađu uvrijeđeni da sam ja, godinama gledajući tu muku, zaključio – muškarcu možeš reći da je, ne znam, smotan, ponekima i da je glup, da mu žena baš nije misica, da mu je auto prnja, ali ni za Boga mu ne reci da ima loše kobase i kiselo vino !? Tad si mu se zamjerio do groba! Amen maša…
Kaj se žiri razumi u to…? Ja, kad načinem kobasu, sve se pojede, do zadnje mrve ! Doktoru sam neki dan odnesal, veli da su super!
Zato ne volim bit’ u žiriju, bolje je samo pročitat’ rezultate i podjelit’ nagrade.
Muka je to, vjerujte mi.
Gledao sam Špičeka, Ribafisha i ekipu kako se bore dok su u Kamačniku ocjenjivali 42 vrste gulaša !? Nakon 25 uzoraka tražili su pola sata pauze, jer vjerojatno je nepcu svaki bio isti…Treba to promućka’t, progutat’ i ocijeniti…
U Brod Moravicama, gdje su ocjenjivali rakije, nakon 15 uzoraka , nema trijeznog kušača…
Najlakše mi je bilo odlučivanje o najvećoj bundevi na Bundevijadi u Vrbovskom- metneš svih 10 na vagu- jer naučili smo „Život je na vagi“ i koja najteža – pobjednica ! Lako tako…
Izbori za Miss, posebna su priča-. Tu se lobira na najjače. Bilo da se radi o nacionalnoj klasi ili na veselicama poput izbora za „Miss Kupe Kolpe“, koji sam vodio od prvog izdanja 1999. do predzadnjeg 2017.a , zadnji event nisam mogao zbog operacije oka.
Ionako su mi govorili da mi je oko otišlo jer sam previše gledao lijepe cure !? Oštro bih demantirao tu tvrdnju, jer ako sam i nekoga gledao, to su bile mame, jer ta djevojčad s lentama su prezelene jabuke za moj zub, odgovarao bih na te objede..
Inače, uz taj izbor veže me i najneobičniji telefonski razgovor koji sam vodio na dan jednog od izbora. Mislim da je to bilo 2010.
Zvoni mobitel. Broj koji nemam memoriran. Ne javljam se, ali netko je uporan…Zvoni li zvoni.
Nakon jednih vijesti, stisnem zeleni gumb:
Halo!
‘Alo ! Jesam dobio Darka Valentića Dadu ?- zareži s druge strane glas s jakim romskim naglaskom.
Niste baš pogodili ime i prezime, nadimak jeste, recite!
Nemoj mi govoriti vi, ma znamo se mi ! Bio sam na jednoj svirci , tamo u Trošmariji !
Kaj treba, reci, u gužvi sam danas…
E, jel’ možeš danas voditi proglašenje pobjednika i malo natjecanja ?
Ne mogu danas , vodim Miss Kupe Kolpe u Kasunima, žao mi je!
Ma, to je sigurno navečer, mi počinjemo u 3 popodne ! Platit ćemo te dobro, ne brini ! Ovog zadnjeg voditelja smo platili 100 kuna po satu!
Pa i nije neka satnica…A, o čemu se uopće radi ?
To ti je vlaka !
Šta ? Kaj ?
Kako ne znaš ? Vlaka, ono kad konji vuku klade, pa ‘ko najbrži – pobjednik!
Ma, nema šanse…Ne stignem i neću se s tim zajebavat, nađi nekog drugog…Poslat ću ti ja par brojeva kolega…
Ma, ako je malo novaca, daćemo ti dvista kuna po satu, jebagati, ajde zaleti se do Klokoča, to nije daleko! Do 6 smo gotovi…E, i ubacit ću te u žiri za izbor naj kobile i ždrepca, pa nabacit još koju stotku gore!
Neću, nemoj se ljutit’, jebiga, kako ću cijelo popodne bit s konjima i u prašini, pa onda prečicom jurišat iz Klokoča u Kasune i tamo u košulji i kravati vodit izbor za miss…Nisam ni ja takav konj!?
Jebiga, pa podaperi se usput na kakvom potoku, namiriši se, šta si pizda…Koga ću sad nać?
Ja ne mogu vjerovat…Mislio sam da je kakva skrivena kamera ili tako nešto…
Uglavnom, nazvao sam sve koje sam morao, mobitel ugasio, pa doma. Podaprat se u kadi, obrijat, pa kao namirisani konj sivac odratiti ovu „vlaku“.
On bi mene u žiri…!?
I „konje“ poput mene „ubijaju“, zar ne?