Kroz blato, uz suze, krv i znoj.

Ona slavna, već podosta izlizana Winstonova krilatica, kako Britaniju u nadolazećim godinama čekaju gadni dani – “Nemam ništa za ponuditi osim krvi, napora, suza i znoja.” (engl. “I have nothing to offer but blood, toil, tears and sweat”), na neki način je obilježila moju 30-dnevnu turneju kojom sam promovirao svoje najnovije književno čedo – ¨ S(i)jed(n)i pet (5)!!!¨
Idemo redom, a sigurno se pitate otkud krv u priči o benignim promocijama na kojima se dogodilo obilje smijeha, veselja i dobre atmosfere, a što me najviše razveselilo i odlična posjećenost !?

Krv.

Krv je potekla noć uoči prve promocije i to jedne od najvažnijih, u Ilirskoj dvorani Gradske knjižnice u Karlovcu.
Ne, nije me nitko odalamio po nosu, niti je nos procurio da bi morao na hitnu, kako mi se dogodilo prije pet godina… Za sve su krivi – jedan izvađeni zub i Andol 100 !?
Nekoliko dana prije polaska na promotivnu turneju morao sam na vađenje gornje šestice koja je pravila probleme, pa nije bilo izbora nego – čupaj!
Sve je to prošlo gotovo bezbolno i nekoliko dana je trebalo da rana zacijeli, jedi na drugu stranu i piči dalje..
E, zaboravili smo na jednu sitnicu, a to je već spomenuti Andol koji pijem za razrjeđivanje krvi nakon opjevanog i opisanog udara po mozgu.
Zašto je baš tu noć i jutro taj medikament odlučio razrijediti moje trombocite i leukocite do te mjere da poteče crvena tekućina iz svježe rane- ne znam, nemam ideja, osim da skujem kakvu teoriju zavjere mog krvožilnog sustava kontra literarnih napora koji predstoje…
Scena je izgledala ovako:
Oko 3 ujutro probudio me nelagodni osjećaj punih usta nečega što evidentno nije slina ili kakav drugi produkt prehlade. Okus krvi je, definitovno. Da ne budim suprugu, polako, bez paljenja lampice odjezdim u kupaonicu, tamo upalim svjetlo i ugledam u ogledalu facu lika koji neodoljivo liči na voditelja s Radio Mrežnice, ali sav je krvav oko usta, po prsima, ramenima… Ajme majko moja!?
Shvatio o čemu se radi, ispljunuo ustajalu krv iz usta, pa lagano probudio suprugu, riječima: Upali svjetlo, al’ nemoj se prepast’…
Imala je što i vidjeti… Jastuk krvav, poplun isto, kao u onoj sceni iz ¨Kuma¨, kad Johnny nađe konjsku glavu na uzglavlju!?
Ja izgledam kao da sam pobjegao s reme. Kolinje 1/1 !!!
Oprao se, natrpao vate u šupljinu pokojne šestice i sve ok.
Navečer na promociji primarijus Ervin se ‘vatao za glavu kad sam opisao svoj jutarnji krvavi pir i zabranio mi Andol na nekoliko dana, kako ne bi imao nastavke filma ¨Drakula na Vukmaniću¨…
Promocija izvrsna, ali uvjerilo me sve da je zabavljati i nasmijavati ljude – krvav posao !?

Suze.

Primjetio sam da nakon (m)udara jako lako suzu puštam. Uglavnom je to nekakva emocionalno bezazlena situacija, ali meni dođe teško,, pa se navlaže oči u sekundi.. Opisivao sam situaciju kad sam rasplakao sam sebe pišući priču ¨Stari vojak¨¨,koja jedina od mojih 900 (O)bloga ima nehepi end, točnije glavni junak strada pri kraju te fiktivne priče. Ostavio priču da se malo slegne, pa nakon par dana idem odraditi završnu kozmetiku ispravljanja tipfelera ili drugih grešaka, pa tako završnu verziju još jednom čitam i kad sam došao do te kritične situacije po mog glavnog junaka kojeg sam svojeručno survao u provaliju- krenu mi suze !?
To se može dogoditi samo meni, da se rasplačem nad izmišljenom situacijom, koju sam sam zamijesio..
Da sam popio nešto, još bi važila ona- pijana guzica laka suzica, a ja natopio maramicu- mrtav trijezan!?

Znoj.

Nakon što je te 2022. završila moja muzička karijera, tek povremeno sam se penjao na pozornice otpjevati nešto, ali ispao sam iz tog filma, pa me i najmanji napor pamćenja teksta i brige da baš jako ne zafalšam oznoji u prvih 10 sekundi, recimo recitacije ¨Pamtim to ko’da je bilo danas¨ i ¨Zenice blues¨ kojom efektno završavah pojašnjenje nagrađene priče ¨ ‘ Ko igra za raju¨, oznoji baš onako pošteno. Tako da sam se ¨čuo¨ i ispod ruke, ne samo na razglas.

Blato.

Nakon što je davne 1985. u Vukmaniću održana likovna kolonija ¨Jurici u čast¨, koja se tradicionalno priređivala nekako s proljeća, pa bi umjetnici od kista dolazili u selo i oko Ribarove vile slikali, da bi popodne i navečer radove izložili u Domu kulture, sve uz druženje slikara amatera i onih ozbiljnih s nama lokalnim pukom.
Nas nekoliko ¨bjeloglavih¨ jedva je uspjelo sjetiti se tog događaja i kako se ničeg dalje nismo mogli sjetiti, zaključili smo da će ¨Noć knjige¨ u Vukmaniću koju sam zamijesio s kolegom iz Književnog kruga Karlovac , našim zetom Marinkom Marinovićem i dvije super talentirane cure Larom i Sarom Muić koje idu u 7 razred škole na Turnju, biti prvi događaj iz rubrike- kultura, nakon 40 godina!?

Između su se samo tu održavale vatrogasne zabave, dolazio je HDZ, sad je to mjesto za karmine, rođendane i vatrogasne skupštine.
Prije te ’85. Lala Petrekanić dolazio je jednom mjesečno s filmovima, jer na zidu doma bilo je ocrtano ¨platno¨, pa su po zidu skakali Tarzan, Ljubiša i Bata mahali su mitraljezima, itd…
Dolazili su Dudek i Regica, pjevala je Đurđica Barlović, stalno je netko navraćao u Ribarovu zbirku.
Poslije rata- sve zamrlo.
U selu ¨rade¨ samo crkva, a još najbolje- groblje !?
Po posljednjem popisu ima nas nešto više od 150 stalnih stanovnika, pa je onih 75 duša koje su došle slušati dvije Muićke, Marinovića i Valenta, stvarno ¨ pola sela¨, a to je razlog za beskrajnu sreću i ponos!

Nisam zaboravio na – blato.

Kako je već red, polijepio sam plakate po selu i u Knez Gorici. Oficijelni za ¨Noć knjige¨ i svoju naslovnicu s koje se smješkam i vabim na promocije.
Kad je sve završilo, primjetio sam da se jedan moj poster nakrivio na ploči, a drugi je pao u blato, jer je cijeli tjedan pljuštala dosadna kiša.
Odlučio sam ih poskidati, jer nije lijepo da se ¨valjam po blatu¨ nakon takvog uspjeha eventa…
Vadeći plakat iz blatnjave mlake, prisjetio sam se slične situacije u kojoj se našao jedan ¨Gorički zet¨ koji se prije dosta godina našao na kandidacijskoj listi za lokalne izbore, pa se i njegov lik smiješio s plakata kojima su oblijepili sela u okolici.
Bilo je kišno proljeće, pa je i njegov plakat brzo posustao i pao u mlaku ispod stupa. Baka moje Mire – Kate, koju su u ratu okupatori zvali ¨Baba Ford¨, krivo tumačeći njezinu poštapalicu ¨fort¨ koja opisuje kad stalno netko jednako postupa, postupila je savjesno i otišla do punice našeg kandidata i s vrata je graknula: Ajde, brže, digni si zeta, eno ga valja se u blatu, tamo kod kapele!!??
Jadnoj punici oduzele se noge, pa je sjela na prvi stolac, jer jer shvatila da se zet valjda napio, pa pijan pao u blato…!?
Kad su skupa došle na lice mjesta shvatila je da se radi o plakatu u blatu…Kate, jeba te pas, kaj si me straš’la!!
Bitno, da nije bilo Bogu za plakat‘…

Na kraju turneje, zadovoljno predem, jer stvarno si mogu reći – Valent, sjedni pet(5)!!!