Kuća putujuća
One teške ratne 1992. godine imali smo mali kafić na Gazi, u stvari bila je to preuređena garaža od 12 kvadratnih metara i isto toliko prostora ispred. U to doba, svi napeti, nervozni, uglavnom su terapiju imali u obliku rundanja, jer, tek rijetki su imali povlaštene informacije oko privatizacije i pretvorbe, dok je većina one inflatorne “HRD-e” pretvarala u pivu ili gemišt.
Pravi posao počeo je kad su nekako s prvim kišama stigli građevinci iz Međimurja i na obližnjoj livadi počeli graditi buduće prognaničko naselje. Kad su oni sve pripremili u niskograđevinskom smislu, stigla je ekipa iz Turske, jer su kućice koje će preplaviti ledinu između “Čistoće” i “Samačkog hotela”, stigle iz Male Azije, prvotno namijenjenima Kurdima ,a kad budu montirane , postati privremeni dom nevoljnicima s Korduna, Banovine, Like…
Sklepali su oni to brzo, jer su ti elementi u rozim, zelenim i još nekim bojama bile kao lego kockice. Nešto kao regal iz Ikee.
Kad je svih 250 nastambi bilo okončano, došao Mate Granić i ostala svita prerezati vrpcu, pa je s proljeća 1993. ukupno oko 2500 prognanika uselilo u to naselje, jedno od tri u Hrvatskoj.
Turci koji su sudjelovali u gradnji, rekli su da je rok trajanja tih kuća oko 2.5 najviše tri godine, a ako se baš ne bude jako tulumarilo u njima i do 4 godine. Kažu, to je krhka konstrukcija, a i klima u Turskoj je drugačija, mi u životu nismo vidjeli toliko magle kao u Karlovcu.
Međutim, Ataturkovi zemljaci jako su se prevarili…
Kućice ne samo da su izdržale skoro 10 godina svakodnevnog korištenja, jer tek su u ovom mileniju zadnji stanari napustili naselje, već ih još ima na životu i služe svrsi!?
Poput svjedoka olovnih vremena, istina s pomalo ili potpuno izblijedjelom bojom “fasade”, služe kao skladišta, kao vatrogasna spremišta, lovcima za skloniti se od kiše, a ima ih po privatnim dvorištima za kojekakve svrhe…
Osim vojničkih prsluka i “Agotički”, tragova šrapnela po zidovima neodržavanih zgrada, te kućice među zadnjim su opipljivim stvarima iz ratnih dana..Ne znam kako bi se uklopila jedna negdje kraj “Hotela California” u muzeju na Turnju, ali mislim da bi i ona zorno prikazala dio ratnog života u nepokorenom gradu…
Kućice su to u kojima se jelo, pilo, spavalo “pravila djeca”, iz kojih se bježalo u podrume obližnjih zgrada kad je bilo granatiranja, a bilo je. U jesen 1993. u rujnu su granate padale po naselju, a jedan je čovjek poginuo, a nekoliko ih je bilo ranjeno.
Bilo je i komičnih situacija…Jedna ekipa iz Cetingrada se na Josipovo jako napila, a meni ih je bilo žao, pa ajde da ih odvezem u svom Renou 4, nema smisla da se razbiju usput…Dopeljam ih u naselje i pitam gdje da stanem ?
Kod one roze, jebagati !
Koje roze ima ih 80 takvih? Sve iste..
Kod one đe se roba suši, dobaci drugi putnik…
Tako mi recite momci. Naravno roba se sušila ispred svake…
Drago iz Rakovice te je nastambe zvao “Tetrapak” !? Znao je reći- “Daj mi još jednu putnu, pa idem zaleć u onaj tetrapak, dok mi se komšija još nije vratio iz birtije ko i ja malo drven, a ona njegova krešti i viče ko svraka…
Naselje raseljeno, ostao samo Centar za beskućnike, što je isto simbolika.
Ali kućice se još drže.
One su nešto kao “Građevinska hvidra”…Ranjene, oštećene, pomalo škripe, teško dišu, ali još se ne daju !