Kućo stara
Kako se godine ravnomjerno slažu, tako su sjećanja na neka davno prošla vremena sve slabija i krhkije vjerodostojnosti. Često se uhvatim u evociranju nekih događaja, prostora, ljudi, a da nisam siguran je l’ to samo plod iskrivljenih sjećanja ili se sve zaista dogodilo onako kako je to moj ‘hard disk’ u mozgu pohranio. Nešto ima na starim, obavezno dodati požutjelim slikama, a nešto je ostalo neuslikano i sačuvano.
Meni je još uvijek pred očima slika stare drvene kuće moje bake, gdje sam išao ‘u vrtić’, tj. provodio većinu vremena prije polaska u školu, a stara rodna kuća doživjela je tolike promjene, da svako malo moram rifrešati slike u glavi. Bakinog imanja više nema, a rodnu grudu brat je proširio, povisio, a ovih dana stavlja i novu fasadu pa valja zapisati impresije, dok ih nije prekrila nova boja i plastična stolarija.
Baka i deda živjeli su sami na najljepšoj koti sela. S tog brdašca vidjelo se do Slovenije, do Sljemena, a kad bi se popeo na trešnju, mahao sam Kleku i Petrovoj Gori. Sve kao u pričama: u drvenom sjeniku ‘drvena kola’, sijeno i slama. Kuća ispod oraha i bora, na trijemu košnice s pčelama, pod krovom lastavičja gnijezda. Mali prozori, u njima jabuke ili dunje. Uz kuću štala, pokrivena škopom. U štalici krave i volovi. Oni su bili svojevrsno centralno grijanje (bez razdjelnika) jer su puhali u vežu koja je imala zemljani pod. U kuhinji zidana peć, na peći stara pegla, u pećnici uvijek nešto mirišljavo i dobro… U najvećoj prostoriji – spavaćoj sobi – dva kreveta i tkalački stan. Za ‘šljemenom’ stari radio, u uglu ormar, na ormaru opet jabuke, dunje, nešto protiv moljaca unutra… U dvorištu još jedna zgrada koju su zvali ‘pivnica’, a u stvari tamo je stajalo vino i rakija u bačvama. Iza bačve baka je držala sakrivenu bocu ‘Kava likera’, ako veterinar i doktor nisu za domaću kapljicu… Na ‘pivnicu’ je bio naslonjen svinjac, pridelani kokošinjac i ‘dešter’. Drveni WC s dva-tri primjerka ‘Arene’, koji su bili zamjena za troslojni toaletni papir. Već spremni listići bili su zabijeni na hrđav čavao iz ŽeČe-a, naravno… Iza svinjca praščji ‘jakuzzi’, u prijevodu: mlaka za rovanje i izležavanje budućih šunkica i krvavica. Baš kao u bajci.
U tom rajskom vrtu sve je rodilo: jabuke, kruške, breskve, jagode uz živicu, trešnje, orasi, vinograd bez špricanja, ma sve… Kad sam imao 5 godina, posadio sam, uz dedinu pomoć, cvijeće koje raste oko Josipova (njegova imendana). Ta tri žuta cvijeta nadahnula su me za ovu priču jer i dan danas, skoro pola stoljeća od zatrpavanja sjemena mojom nesigurnom dječjom ručicom, na istom mjestu svake godine nikne novo cvijeće!?
Šetao sam i ove godine pa izvršio očevid: svega je nestalo, osim tog cvijeća i hrpe dasaka pokleknulog sjenika, kojeg je ovogodišnji snijeg prizemnio. Kuća je prodana i preseljena dok je još bila u stanju ‘za udaju’ pa je, nakon skoro dvjesto godina, našla novu lokaciju, a sve je ostalo riješio taj nemilosrdni zub vremena… Trešnje otišle u drva, orah u daske, a okolne šume toliko su porasle, da se još jedino vidi Žumberak i toranj na Svetoj Geri.
Evo, sad sam legalizirao tu ‘pokojnu’ kuću u svojoj memoriji. Da sve bude baš kao na posljednjem počivalištu, brine se žuto cvijeće (kojemu, naravno, ne znam ime), koje uporno cvjeta nekako s proljeća, kao jedini znak života na ‘Matokovom brdu’.