La šatro mi kantare
Kako smo samo onih dvadeset zadnjih godina pokojne države jurišali na Trst, Palmanovu i druga pogranična mjesta , sumanuto kupujući sve što gladne socijalističke oči nisu nalazile na policama naših Nama i Tekstilki.
Nisu nas mogle spriječiti ni kojekakve devizne potvrde, depoziti i vječni strah od carinika koji će skužiti da smo navukli petere gaće, troje Rifle , da na autu imamo nove gume ili auspuh , a u ustima komad žvakače ili kaugume….
Ponte Rosso bio je centar svijeta. Talijanska kava, eh onaj kratki espresso, pa par kila Minasice za doma, truckanje u busu koji kreće u 4 ujutro, porcija špageta s nogu, pa kupuj ploče i svakave đinđe i gluposti.
Italija nam je nekako uvijek bila veliki moćni susjed koji je stalno upadao u naše krajeve i pokušavao tu i ostati. Za razliku od nas, koji smo u Italiju išli na pola dana, pa nakon što smo ostavili puno mille lira- doma.
O tom fenomenu napisani su kilometri teksta i snimano na sate dokumentaraca, ali mene je za ovu priču ponukalo nešto drugo…
Prava mala digićonajezda nogometnih trenera koje angažiraju naši prvoligaši čini me zadovoljnim, jer eto, bar na jednom polju karte su se malo drukčije posložile.
Prvi je prije 15-tak godina došao Edoardo Reja u Hajduk, pa ostvario zero uspjeha.Pa su neko vrijeme u svlačionici Istre parlali s Tramezzanijem, Copitelli je jeo kulen u Osijeku, a najzvučnija imena, bar po igračkim dostignućima su aktualni stratezi Dinama (ako u međuvremenu nakon brodoloma u Puli Fabio Cannavaro ne dobije pedalu- Deccreto di Pakrac ) i Hajdukov Gennaro Gatuso.
Moram priznati da sam guštao kad je u onoj tv kafanskoj prepirci Joško Jeličić na tri jezika natezao za uho Gattusa , koji je cvilio da ih ovaj uredno riba u svojim komentarima…
E, sinjor Gennaro, mi te plaćamo, tu si, iako grubo zvuči gasterbajter, pa se ponašaj tako…Ni kod kuće nisi bio ¨Duce¨, pa smanji doživljaje i pobjeđuj ako hoćeš da ti komentarima idemo niz dlaku !? Onu na prosijedoj bradi ili neku drugu, manje važno…
Dakle, ta konstelacija snaga- ti si vamo došo pare zaradit, radi i ne cendraj…
Tko je Matu, Šimu ili Jerka pita kako mu je radit u škveru u Napulju ili na traci u Fiatu, ili pita sad brojne žene koje pestuju ostarjele signore…!?
Znamo da je Italija velika i važna zemlja koja je svijetu od doba Rimljana puno dala, da se na spomen zalizanih momaka promukla glasa u Americi mnogima tresu gaće, ali eto guštajmo u trenutku da aktualnim nogometnim stratezima možemo reći što ih ide, jer tako je to u poslovnom, pa i sportskom svijetu.
S obzirom na njihovu muzikalnost volio bih kad bi ih skupio, recimo Tonči Huljić, pa da zajedno s njim Cannavaro, Gattuso,Copitelli, Tramezzani i ako još netko u međuvremenu stigne, otpjevaju hit Tota Cotugla L’italiano, na hrvatskom …!?
Jeličić bi mogao pjevati prateće vokale, a Reić i Pezzi malo bi režali i po potrebi repali…
Lasciatemi cantare
con la chitarra in mano
lasciatemi cantare
Buongiorno Italia gli spaghetti al dente
e un partigiano come Presidente
con l’autoradio sempre nella mano destra
e un canarino sopra la fine
Pusti me treniram, pusti me da na prste igračima fućkam i sviram
Malo nam fale špageti a’ la dente, al volim kad plaću isplati kluba prezidente...
Nastavite sami, široko vam literarno polje, da nam u nogometu bude još bolje!
Viva!