Lava dva

Josip je sjedio u kutu zagušljive i prenatrpane zatvorske ćelije, držeći glavu među rukama i tako pritiskao misli da mu ne izlete među ovaj, njemu nepoznati svijet. Prvi put u životu dospio je u zatvor. Osjećao se tako usamljeno među nevoljnicima sa svih strana svijeta, bespomoćno, naravno i nedužno. Pokušao je kročiti u novi život u dalekoj Kanadi, u ovoj velikoj i hladnoj zemlji, a sutra će ga prvim avionom –  poslati kući. Kući, u njegov rodni Ozalj, gdje ga je čekala supruga i sinčić koji je imao tek pola godine kad se on otisnuo preko oceana u potrazi za boljim životom. Svih ovih tisuću dana, koliko je ovdje, u sjećanju odzvanjao mu je Frankov plač, kao i jecaj njegove Katarine, koja ga je preklinjala da ne ide nikuda, ma koliko im bilo teško i naizgled bezizlazno u domovini.

Njihova ljubav bila je velika i čista. Zavoljeli su se na vjeronauku, skrivali se po kutovima škole, sastajali na Kupi, a kad su porasli, svi su u Ozlju i okolici znali da će Josip i Katarina brzo pred oltar. Jedva su dočekali da okončaju školu, zaposle se, Katarina kao šivačica, Josip u tokarskoj radionici. Iako ne odveć imućni, roditelji su im ispunili želju i svadbu organizirali u Starom gradu Ozalj, jer su o tome skupa maštali. Josip je znao sve o Zrinskim i Frankopanima, naročito o stradanju Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, o uroti nakon koje se neće vratiti iz Bečkog Novog Mjesta.
Sjedili su na zidiću iznad Kupe i promatrali rijeku  kako se približava staroj centrali, osluškivali ciku iz vinograda nadomak Vrhovca, pratili ritam crkvenih zvona sa Sv. Vida i nedalekih Svetica, ispraćali vlakove na putu u Metliku ili Karlovac i divili se  ljepoti ovog kutka svemira. Bilo im je jasno zašto su u povijesti velikaši birali baš ovo mjesto za život.

Kad su utihnuli zvuci svadbenih bećaraca i drmeša, Josip i Katarina prionuli su uređenju svoje skromne kućice u Trgu. Njima je to bio centar svijeta, željeli su tu odgajati djecu, živjeti i umrijeti. Međutim, život ponekad ima drugačije nakane, a sudbina svojeglavo  povuče konce… Najprije je obolio Josipov otac, koji je dugo trpio bolove koje su mu zadavali šrapneli što ih je zaradio u  ‘Oluji’, jurišajući kod Perjasice sve dok mina nije pala iza njegova voda, pa vruće olovo sasula po njemu i suborcima. Nekoliko boraca je poginulo, Josipov otac je preživio, ali sve olovo nikad nije izašlo iz njegova tijela. Stanje se uoči zime pogoršalo i već s prvim lastama imali su tužan pogreb s plotunima i žalosti za dobrim čovjekom. Za njim je vrlo brzo otišla i majka, koja je samo rukom odmahivala na stalne i sve jače  bolove u prsima, pa je u dvorište opet nahrupila rodbina u crnini.

Da nevolja nikad ne dolazi sama, uvjerili su se vrlo brzo… Katarina je ostala bez posla, a Josip je također poslan na čekanje jer je kriza uzimala sve veći mah… Snalazili su se svakako, pomažući u vinogradima i voćnjacima, Josip je radio u fušu sve i svašta. Želja mnogo, novaca uvijek premalo. Ipak, svađali se nisu, strpljivo su čekali bolje dane. Josip je bio veseljak, rado je pjevao, a otac ga je naučio svirati usnu harmoniku, pa je uvečer znao prirediti za  Katarinu i susjedstvo prave koncerte, koje je on zvao – ‘Lijepim našim Pokupljem’.

Kad je Katarina zatrudnjela, sreći nije bilo kraja! Rođenje malenoga Franka bio je dar Božji, činilo se da je cijeli svijet njihov. Ipak, sreća koju je donio nov život u obitelji bila je obavijena sjenkom sve teže materijalne situacije. Josip je sve češće zamišljeno računao i muku mučio kako skrpati kraj s krajem. Posla niotkud, dijete valja prehraniti, kuća nedovršena, o autu mogu samo sanjati… Njegove misli kao da je čitao ujak, koji je već desetljećima živio u Kanadi. Radio je u čeličanama Hamiltona, izgubio zdravlje, zaradio mirovinu i svake godine navraćao oko Lovrenčeva u stari kraj. Josipa i Katarinu pozvao je na ručak u nedjeljno poslijepodne u Vivodinu, jer takvi su običaji. Uz domaću janjetinu, dobra vina, u krugu obitelji i rodbine, valja proslaviti blagdan. Ujak je, kad je glazba uzela kratku pauzu, pa je bilo manje bučno oko njih, iznio svoj plan. Nagovarao je Josipa da pođe s njim u Kanadu, a kad on dobije sve papire, pridružit će mu se Franko i Katarina… Pa, kad se nešto zaradi, lako se vratite doma… Volio bih pomoći, jer malo nas je iz obitelji još na životu, govorio je ujak, a Josip se lomio u sebi. Ne ide mu se s rodne grude, a vidi da će biti vječiti ‘težak’ i mučiti se za svaku kunu…

Tjedan dana uglavnom su šutjeli i izbjegavali govoriti o ujakovom prijedlogu. Teška tišina parala je zrak u sobi. Josip je smogao snage i sa suzom u oku rekao Katarini. Ja idem! Druge nam nema, pa valjda me neće kao Petra i Krstu tuđin bez glave ostaviti… Maleni Franko još ništa nije znao, samo je radoznalo gledao majku koja je neprestano plakala dok je pakirala Josipov kofer… Letio je u daleku zemlju, a srce mu je ostalo kraj Munjare, u plućima je nosio jutarnju svježinu srednjevjekovnog grada.

Posao je dobio brzo, naučio ga još brže, jezik je nekako savladao i vrlo brzo prošla je godina dana kraj velikih jezera. Već sam pravi ‘Vuk s Ontarija’, šalio se pišući doma. S dozvolom boravka išlo je jako sporo i teško… Stalno je nosio nove papire i garancije, ali odluke nikako. Katarina je zdvajala i slala pisma natopljena tugom i suzama. Novac koji je slao spasio ih je od bijede, ali prazna kuća vapila je za njegovim glasom, za pjesmom. Prošle su dvije godine, a Josip još nije riješio svoj useljenički status. Bit će idući mjesec, stalno su mu govorili, a njemu je već dogorjelo… Sin raste, žena neutješno plače, a on tisućama milja daleko, sa sve manje nade da će ih uskoro zagrliti i poljubiti…

Sve bi dao da može za Božić kititi jelku u svom domu, kušati Katarinine kolače, pa okrenuti odojka u dvorištu, kako su stoljećima činili… Dao bi sve slapove Niagare za kilometar Kupe i šum slapa na Munjari… Platio bi suhim zlatom da, umjesto s betonske konstrukcije CN Towera, može pogledati u dolinu s kule Staroga grada, da može popiti hladno pivo u sjeni kestena u restauraciji u centru mjesta, sva velika jezera za pola sata ribolova na Šljunčari, sve hokejaške i košarkaške spektakle za jedno poluvrijeme nogometa u Erjavcu. Tuđino, teška si, pomisli Josip i zasvira tužno u usnu harmoniku… Svirao je dok po zidu nisu počeli udarati susjedi Ukrajinci, koji bi spavali…

Tračak nade zasjao je kada su ga zvali da se hitno javi u Imigracijski ured. Nisu tražili da ponese nikakve papire, nadao se najboljemu! Bližio se rok za odluku – ili stalni boravak ili put kući. Volio bi ostati još malo, ali ako njegovi mogu ovamo. Gledao je u nevjerici papir koji mu je službenica tutnula u ruke, niti ga ne pogledavši… Tu rečenicu znao je na nekoliko jezika, jer značila je svima isto: Nije vam odobren daljnji boravak u Kanadi! U roku od 15 dana napustite zemlju… Vratio se sav u šoku na šalter, tražeći pojašnjenje. Gospođa iza stakla nije ga htjela slušati. Josip je vikao malo na engleskom pa psovao na hrvatskom. Kad mu je po peti put službenica zalupila prozorčićem, bijesan je udario šakom po zidu koji je popustio, pa se ukazala velika rupa !? Josip se nije ni okrenuo, kad ga je zaskočio zaštitar, a ubrzo je sjedio vezan u policijskoj ‘marici’. Prvi put je u životu opsovao, to ga je peklo više od svega, stezalo srce jače od lisica na zapešću…

Sjedio je tako, držeći svoje misli da ne izlete po ćeliji punoj sličnih nevoljnika. Glavom su mu zlokobni bubnjevi udarali, a kroz tu buku probijala se melodija stare domoljubne pjesme koju je tako rado svirao i pjevao… Ćelija je odzvanjala od crnačkog repanja, Azijati su zazivali svoje zaštitnike, a čuvar, ogromni crnac, pokušavao je smiriti razuzdane pritvorenike galamom i prijetnjama… Nije mu polazilo za rukom, pa je iz džepa izvukao usnu harmoniku i snažno zapuhao u nju, samo da skrene pozornost na sebe. Nekoliko trenutaka nastupila je tišina, a Josip je, potpuno nesvjestan što čini, zakoračio do ograde i molećivim pogledom, ispružene ruke prema čuvaru, zamolio: Please, give me the harmonica, just for a moment. Please! Čuvar mu je dao maleni instrument, Josip ga obrisa i zasvira tužnu melodiju pjesme ‘Lava dva’. Iz sveg je glasa zapjevao:

Pojmo pjesmu, mili druzi,
Pjesma nam je srca jek,
U veselju i u tuzi
Mila kano mača zvek;
Često ga je Hrvat trgo,
A tuđincu tek na spas,
Ali on nas u zlo vrgo,
Za uzdarje – prezrev nas!
Gdje slobode sad su dani
Što ih Hrvat cijenit zna?
Gdje su Zrinjski, Frankopani,
Gdje su ona lava dva?
O, tko svoju zemlju ljubi
I tko ne će biti rob,
Tomu krvnik glavu rubi,
Taj u hladan pada grob!

Iako ništa nisu razumjeli niti uznici niti čuvar, napeto su slušali Josipa, kojemu su se nadimala pluća, na vratu iskočila žila, a suze nezaustavljivo tekle dok je naizmjence svirao i pjevao svoju tužbalicu. Kad je došao do kraja pjesme, vratio je harmoniku čuvaru, rekavši mu na hrvatskom – hvala! Wooouw! Zaorio se urlik ćelijom i tako je prekinuta gotovo nestvarna tišina u zatvoru, u to gluho doba noći. Čuvar je ponovo pružao harmoniku Josipu, tražeći da svira još jednom istu pjesmu… Nije ovo ‘Casablanca, Sam’, reče Josip, ali rado je ponovio pjesmu, koja je tamnopute podsjećala na blues, a ekipu iz Azije na njihove tužbalice.

Do jutra je u ćeliji bilo mirno, kao da ih je zajednička nevolja spojila u tom komadu pjesme o vrlim mužima koji su glave za svoju domovinu dali. Josip je, sjedajući u avion, s kartom u jednom smjeru, napuštajući američki kontinent, promrmljao sebi u bradu: ‘Moje drago serce, moja Katarina, tebi i sinu se vraćam i nikad više u tuđinu… Ja se ufam u Boga vsamogućega koji me je na ovom svetu ponizil, da više nigdar nikud ne moram pojti…’

Za razliku od Frana Krste i Petra, on će se svojoj Katarini vratiti, a to ga je činilo neizmjerno sretnim! Dok su stjuardese pitale što će za obrok, njemu su hrana bili stihovi pjesme ‘Lava dva’…

Ali takvi dični muži
Žive dok i narod sav,
On za njimi vazda tuži,
Ko na grobu miran lav;
Slabić samo suze lije,
Muža resi uzdah tih:
Rob im slavom spomen vije
I veliča pjesmom njih.
Pojmo slavu mučenika,
Što se nisu dali trt,
Već su rado na silnika
I u samu pošli smrt!
O, tko svoju zemlju ljubi
I tko ne će biti rob,
Tomu krvnik glavu rubi,
Taj u hladan pada grob!