Legenda o legendama

Poneki izrazi tako nam lako prelaze preko usana, a morali bi dobro odvagnuti prije nego što ih izrečemo. Da se odmah ogradim: Nije ovo jezikoslovna poslanica niti pokušaj arbitriranja, ne dao Bog pametovanja, već samo pokušaj očuvanja digniteta onih koje s pravom i zasluženo nazivamo – legendama.
Tko se ne sjeća onih izraza za revolveraše, šerife i ostale glavne junake kaubojskih filmova i romana: „Došao je tiho i ušao u legendu“, a patentirano je to na Doku Holideju, sušičavom zubaru, kasnije kockaru i suradniku još legendarnijeg Vajata Erpa i njegove braće, također.
Legende su postali mnogi ratnici, državnici, sportaši, muzičari, Nobel i nobelovci… Nije ih bilo puno i svi su za njih znali i duboko ih poštivali. S pravom.
Onda je došao novi milenij, koji je donio nova pravila igre. Da bi postao „legenda“, nije trebalo patentirati nikakav izum, osloboditi zemlju od osvajača ili biti svjetski ili olimpijski prvak bar s pet, šest medalja oko vrata, već se trebalo samo prijaviti u bilo koji reality show, i ako imalo odskačeš od ostalog (ispod)prosječnog stada, popločen ti je put do statusa – „legende“!?
Sjetimo se samo svih onih hamdija, nemeša, marijana, pa saša, tina i keđe, koji su tada maloga isPloča – Rafaela, zvali „Rafo legendo“. A, otpjevao čovjek na televizoru pet pjesama, jednu svoju koju više nitko ne pamti, ali svako malo, netko mu je tepao „Rafo legiendo“. Tim naglaskom.
Nije on jedini, štoviše, polegendarili nam cijelu sitnozubu estradčad…
Ako su Oliver i Mišo legende, a jesu, to sigurno nisu svi koji su držali mikrofon u „Hrvatska traži zvijezdu, ma što zvijezdu- legendu“ !?
E, zato sam ja u kolovozu imao čast i preveliko zadovoljstvo malo se družiti s istinskim legendama.
Najprije je u malenu Vodenu Dragu misu došao služiti Vrhbosanski nadbiskup u miru, kardinal Vinko Puljić. Moji momci i ja tradicionalno svirali na „Jelenino“, a ja sam i vodio program, najavljivao kud-ove, zahvaljivao kardinalu, pitao ga ima li kakvih glazbenih želja, na što je on uz onaj svoj široki osmijeh kazao: Svirajte vi za narod, lako za mene… Eto, čovjek, pastir koji svoju pastvu nije napuštao u najtežim danima opsade Sarajeva, promicatelj mira i zajedništva, na kraju krajeva, kardinal koji je sudjelovao u izboru dvojice papa, ne drži se kao netko važan, a kamoli da „izvoljeva“ nešto ekstra. Znači- legenda 1#/1.
Onda me pozvaše da pomognem oko uručenja zahvalnica preživjelim veteranima košarke ili njihovom potomstvu, sudionicima legendarne utakmice u Šancu, kad su se 1964. susreli tada najbolji NBA igrači u selekciji All star’s, protiv selekcije košarkaša iz Hrvatske.
Sve je bilo obavijeno legendarizmom – kultno igralište, poruka video vezom Mirka Novosela, dirnuta rodbina igrača koji sad ubacuju „trice“ i nabijaju „banane“ ispod nebeskih koševa, izravan tv prijenos i konačno, trojica igrača, živih svjedoka tog događaja.
Stjepan Ledić, koji je unatoč devedesetoj na leđima došao u pratnji unuka, Zlatko Kiseljak, legendarni „Kiseli“, također uz obitelj i unučad koja su mimo protokola dotrčali zagrliti dedu i na koncu, ipak najveća legenda od svih – Josip Pino Đerđa!
Čovjek, koji je igrao do četrdesete i to vrhunski, igrač koji je zajedno s Krešom Ćosićem osvojio nekoliko titula prvaka, vodio reprezentaciju i jednostavno kad se u Zadru kaže košarka, misli se na njega. Prisjetih se da sam svjedočio tome prilikom jednog ljetovanja u Donatovu gradu, kod tetka Lokina, naravno, kako su ga Kalelargom doslovno nosili… Onako kako samo legende mogu lebdjeti iznad tla!?
Kad sam kolegi novinaru Gordanu, s kojim sam zajedno patio oko onih rekonstrukcija očiju u Vinogradskoj poslao sliku legende Pina i mene, odvratio mi je „čuvaj mi ČOVIKA“!?
Kad se netko tako oslovljava, jače je to od svih titula na papiru. A, znamo kako je danas teško biti – ČOVIK.
I na kraju, pročitam kako je u Dugu Resu, rodni grad svog velikog rivala Antona Stipančića-Tove, došao Istvan Jonyer, stolnotenisač iz Mađarske, koji je svima nama oduzeo po godinu života, a Tovi naslov prvaka svijeta…
Finale u Kalkuti, Tova vodi 2:0 u setovima, već se slavi, a onda uporni Mađar preokreće i dobiva s 3:2!?
Dakle u finalu Mađar i Dugorešanin, a polufinala igrali Šveđanin Bengsston i naš Šurbek… Nigdje Kineza, koji su vrlo brzo preuzeli primat u ping pongu, a tako je i danas…
Iako nas je tada Ugar silno rastužio, mene posebno, jer sam indisponiran u školi tog ponedjeljka pobrao bar tri jedinice, što iz znanja ili zalaganja, baš mi je drago da je čovjek živ i da je još malo legendarne prašine sletjelo u grad na Mrežnici u obliku svjetskog prvaka, koji je navratio u grad svog velikog rivala.
Iako, je i aglomerativna prašina, na putu da dobije status legende, ove živuće puno su mi draže.
Dakle, valjalo bi uspostaviti nekakav vrijednosni sud, da se svaka šuša koja se deset puta pojavi na ekranima ne naziva – legendom. Nešto, kao što ni kraljica samo tako ne dodjeljuje titulu – Sir!?
‘Bemu sir! Je’l tako?