Leno

Leonard Leno Šoštarić. Ime mu je malo tko znao, jer mu je nadimak postao zaštitni znak. Tu sam našao prvu sličnost s jednim od idola mog djetinjstva. Ne znam je li njega njegov žuljao kao mene moj, ali nije ga se mogao otarasiti, pa se vozio s njim ,što na svom KTM-u od 250 kubika, što u tiskari,u njegovo doba štampariji ,gdje je proveo radni vijek.

Nedavno je bila prva obljetnica smrti ovog velikog čovjeka i sportaša, nedavno smo doznali kako će se dio Karlovca oko šanca gdje je Leno počeo voziti motor i utro put moto trkama koje će kasnije podno Dubovačke gradine i Slunjskih brda dovesti najveće svetske i domaće majstore ovog sporta ponijeti njegovo ime, što je vrlo pohvalno!

Nekako imam dojam da njega, kao i jednako skromnu i samozatajnu Jelicu Pavličić Štefančić nikad nismo dovoljno vrednovali i pokazali im koliko su svojim doprinosom naš grad promovirali .

Valjda zato što se oni nikad nikamo nisu gurali i samo su radili ono što najbolje znaju- Jelica trčala brže od svih, a Leno vozio bolje od svih.

Kad bi zbrojili njihove naslove prvaka koje su osvajali na prvenstvima pokojne države,malo bi nam bilo prstiju na rukama i nogama…

Leno Šoštarić viceprvak Jugoslavije 1967. To je naslov koji je bio na prvoj stranici Karlovačkog Tjednika negdje u jesen te godine.

Tata, koji je bio pretplatnik , donio je novine iz Karlovca, bacio ih na kauč i sjeo pojesti kasni ručak. Ja sam, prema predaji moje mame, uzeo novine, gledao slike, a kad sam naišao na sliku Lene na moćnom stroju , glasno sam pročitao : Le no Šo šta rić vi ce p, pr , pr va k Ju go sla vi je…

Kako sam imao tek pet godina, roditelji zinuli u nevjerici..Kaaaaj? Jel ti to ćaća prije pročital ?

Ma nisam, bacil novine, sam on to slovka- branio se tata.

I onda je počeo prvi test koji sam uspješno položio—Moral sam čitat osmrtnice, rubriku “Bebe dobile imena” i još neke naslove…

Mama je bila toliko vesela da je dozvolila tati da “načme” flašu Amara 18 koji se čuvao za Božić…

Mala škola tada nije postojala, vrtić je bio nešto za nas seljančiće nedostupno.

Radoznali vražičak u meni, očito je rano počeo kuhati, pa kako tada još nismo imali televizor, tatine novine i dedini kaubojski romani bili su jedini način da ja ulovim kurikularne tekovine puno prije nego me moja dobra učiteljica Ankica nauči pisati slova i čitati.

Rezultati su vidljivi još i danas .Kao i posljedice.

Kao malom vozaču najprije dedinog prevelikog Rog bicikla, a onda i neizbježnog Pony-ja , te motorističke vratolomije baš su me fascinirale, tako da mi je najveći doživljaj bilo kad me je deda 1974. odveo na Dubovac gdje se vozila utrka svjetskog kupa. Leno je odustao jer mu se raspao motor, ali meni je to bilo neponovljivo iskustvo.

Ubrzo je i staza podno Starog grada ukinuta zbog narušavanja statike srednjevjekovne gradine, a to je za nas “male Kordunaše” bio jack pot, jer su već naredne bageri navalili na padinu na vrh Slunjskih brda, koju je Leno odabrao za lokaciju buduće staze…

Ono, odabrao ne Đelo, nego Leno.

Na te smo trke, onako maloljetni i znatiželjni išli pješice. Sat vremena hodanja i slatko iščekivanje i sat nazad puni dojmova.

Na vrhu onog tornja sazdanog od 5 jelovih trupaca , otkud se nadgledala trka bila je zapiknuta reklama Babinog “Agrokomerca”iz Velike Kladuše.

Moji izvori kažu, da su reklamu, zajedno s trupcima oborili nevoljnici koji su 1994. godine izbjegli pred Alijinim bojovnicima na područje od Cerovca do Turnja, u svrhu ogrijevna drva..Ono, Babo dao ,Babo uzeo…

Ipak, dan danas kad prolazim tim dijelom ceste D-1. Meni je u glavi glas Slavka Cvitkovića našeg Švarčaka koji je najčešće bio službeni spiker na trkama…I pobjedu ponovo odnosi Leno Šoštarić !

Leno, ime koje sam prvo pročitao u životu. Puno godina kasnije, njegova unuka i moja kćer išle su u isti razred karlovačke Gimnazije i bile dobre frendice…Nisam ih davio pričom da je deda male Šoštarićke bio taj čije sam ie prvi put pročitao naglas…

A, prvi se pamte!