Let 5
Iako potpuno pasivni promatrač, žalim iskreno sve putnike namjernike koji ovih dana moraju letjeti do svojih odredišta. Opet je terorizam poljuljao sve komocije i prednosti zračnog prometa. Od maltretiranja po “čekaj pointu”, pa pretresi do jaja i jajnika. Pa ne smiješ ovo, niti pomisliti nositi ovo i ono i ništa tekuće, ništa oštro, ne smiješ imati bradu kao face s potjernica … A jao si ga tebi ako se zoveš Al Ahmad, Osama ili slično.
I obični “Ćiro” na liniji Karlovac – Sisak, koji je dimio po pruzi do rata, bio je veća komocija od letenja danas na liniji, npr. London – New York! “Bar si moga´ žderat´ i pit´ iz pljoske, čerečit´ batake … I ako bi i kondukter malo potega´ sa nami, moga´ si pišat´ iz vagona” – priča mi jedan korisnik tog sporog, ali sigurnog prijevoznog sredstva, koji je srijedom u Glini kupovao odojke, vozio ih vlakom doma, pa četvrtkom iste prodavao na sajmu u Skakavcu. On “Ćiru” prežaliti nikad neće. Sad mora u Glinu po prasce autom, pa im to odmah diže cijenu. Troškovi narasli, jebiga …
Vraćam se letenju. Ja osobno nikad nisam letio avionom. Poznato je da moja zvijeda sja lokalno, pa na sve gaže mogu cestom, čak i vodom! Stoga niti ne znam bojim li se letenja ili ne. Oba moja odvajanja od majčice zemlje bila su helikopterske naravi, a to sam izdržao junački, bez panike.
Prije nekoliko godina, u sklopu akcije “Radio čep”, poletio sam “zrakomlatom” iz Lučkoga, pa do Korenice i natrag. Osim buke i slabog komfora u letjelici – sve pet. Pogotovo Plitvice iz zraka! Detalje svog prvog leta pamtim još bolje, iako sam imao nepunih sedam godina. Evo, draga djeco, kako je to bilo:
Deda, koji već dugo ore nebeske njive, kako bi to lijepo rekao Balašević, poveo me u šetnju do vinograda, kojeg su napali “škvorci” (čvorci). Vinograd se nalazio neposredno uz zloglasni vojni poligon Cerovac. Oko vinograda se upravo odvijala još jedna vježba JNA rezervista, jer su Rusi baš upali u Čehoslovačku, pa ih je demonstracijom uvježbanosti valjalo odvratiti od sličnih ideja, kada je naša samoupravna zajednica u pitanju. Brundali su kamioni, puškaralo se manevarskom municijom, uzbudljivo, nema što. Iznad nas je preletio helikopter i uskoro aterirao na vrh brda, iznad vinograda. Kraj nas je upravo prolazila grupa oficira, a ja sam, ničim izazvan, pozdravio stisnutom šakom na sljepoočici:
– Zdravo drugovi!
Deda je zinuo od čuda, a jedan brko zastade i reče:
– Bravo mališa! Je li, gde si naučio tako da pozdravljaš?
– Tako pozdravljaju Mirko i Slavko – ponosno ću ja, budući pionir, a možda i kurir ako zatreba.
– ´Ajde onda, junače, da se provozaš malo helikopterom!
– Ima gore još dečaka, pa ´ajde da napravite krug! Jedino ako se ne bojiš …
Kakav strah, pa ja sam naučio čitati s pet i po´ godina, kako bih mogao čitati romane “Mirko i Slavko” i ostale ratne izmišljotine. Potpuno obuzet njihovim junaštvima, ovo je bila prilika koja se ne propušta! Petorica klinaca i pilot. Leti sokole!
Po izlasku iz letjelice, oficir je tiho rekao dedi:
– Ovaj vaš junačina jedini se nije “zaurinisao”, svaka mu čast, bit´ će pravi vojnik jednoga dana!
Ja baš nisam tada razumio što ja to nisam napravio, ali smijao sam se ostalim članovima posade, koji su stiskali noge. Mokre i ne baš mirišljave …
Ta me situacija ponukala da upozorim ekipe, koje paze na sigurnost današnjim putnika u zrakoplovima, na jednu potencijalnu opasnost. Veli ´vako: Tekućina nikakva ne smije se nositi u “eroplan”, to znamo. Ali, i tome bi banda zlomisleća mogla doskočiti … Kako? Pa, evo: Nađu jednog dragovoljca s malo jačim mjehurom. Napajaju ga vodom cijeli dan, a ne daju mu da piša. Ako treba, kvačicu na “malog”. Pij i šuti, na školjku ne pomišljaj … I tako on, pun tekućine koja se smije unositi, postane hodajuća “urinska bomba”! Tko zna kako, ali ta tekućina, “obogaćeni urin”, može se aktivirati, a onda ga pišaj!
Čini vam se da fantaziram!? To su i Tesli govorili …